#eksploatacija

U ovakvoj konstelaciji stvari, birači se opet povinuju logici kapitalističkih društvenih odnosa. Na isti način kao što su bili primorani prodati vlastitu radnu snagu na tržištu rada, sada su prisiljeni prodavati jedinu preostalu „robu“ koju istinski posjeduju – svoj glas. Sama kupovina nas ne bi trebala iznenađivati; naime,  politički kandidati jednostavno postupaju po neumoljivoj logici nadmetanja, gdje je slobodna volja više izuzetak nego pravilo. Ovim ih ne želim opravdati, već nastojim naglasiti njihovu potpunu asimilaciju u sistemu liberalnog kapitalizma. 

Ono što je mnogo indikativnije od same kupovine je prodaja glasova iako predstavlja samo drugu stranu iste medalje. U ovom trenutku nije bitno pitanje da li se glasanjem i unutar-parlamentarnim djelovanjem uopšte nešto može istinski promijeniti. Bitan je sam čin „kupo-prodaje“ a još su bitniji odgovori na pitanja kako je do toga došlo i šta nam govori o stanju društva. 

Jasno je da postoji više razloga zbog kojih bi se osoba odlučila da svoje pravo na glas zamijeni za jednokratnih stotinjak maraka. Jedan od tih razloga je svakako i devalvacija politike i potpuna destrukcija „političkog“ u njegovom najširem smislu. Samim tim i glasački listić gubi svoju simboličku i nominalnu vrijednost, pa se lakše može kvantifikovati, čime za birače postaje roba. Međutim, ovo može biti samo dovoljan uslov za fenomen prodaje glasova, dok se nužan uslov krije u eksploataciji one prve „robe“ koju birači posjeduju – njihove radne snage.

Kao što sam već istakao, eksploatacija se iz fabričkih hala, supermarketa i banaka prirodnim slijedom raširila i do posljednjeg utočišta današnjeg građanina Bosne i Hercegovine – u biračku kabinu. Dakle, ova dva vida eksploatacije ne samo da funkcionišu po istom principu, već su i uzročno-posljedično vezani. Bez prvog ne bi bilo ni drugog. Jednostavnije rečeno, da ljudi nisu siromašni, vjerovatno ne bi prodavali svoj glas na izborima.

U sklopu kapitalističkih društvenih odnosa, radnik samo nominalno ulazi u odnos sa poslodavcem na ravnopravnoj osnovi. Čini nam se da dobrovoljno sklapa ugovor i dobrovoljno se odriče svog vremena da bi proizvodio za drugog. Međutim, deprivacija imovine i drugih izvora prihoda ga u suštini primorava da proda ono što može izgubiti jedino smrću –  svoj kapacitet da radi i stvara novu vrijednost. Na potpuno isti način i iz istog razloga se birač odlučuje na prodaju svog glasa. S obzirom da eksproprijacija viška vrijednosti traje već vijekovima, pitanje se postavlja da li eksproprijacija glasova može trajati toliko dugo. Moj mišljenje je da ne može a evo i razloga zašto.

Kapitalistička eksploatacija radne snage je poduprta kolosalnim stubovima ideološke indoktrinacije i državne represije.  Vijekovima se pripremao teren za takav mehanizam proizvodnje subjektiviteta u koji su inkorporirani pravo, policija, obrazovanje, kultura i sl. Iako zvuči paradoksalno; bez podrške nadgradnje, baza i odnosi koji u njoj vladaju bi se urušili. Na prvi pogled bi trebalo biti jasno da ovaj trend prodaje glasova nema budućnost iz prostog razloga što stotinjak maraka svake dvije godine se ne može nositi sa dugoročnom i svakodnevnom deprivacijom mnogih životnih potreba stvorenom onom „prvom“ – materijalnom - eksploatacijom kapitalističkih odnosa proizvodnje. Povrh toga, stvaranje ideološkog aparata sposobnog da opravda i održi fenomen kupo-prodaje glasova iziskuje neizmjerno mnogo vremena i promjenu razvoja društvenih odnosa.

Sad kad smo strahove da će „ovako ostati zauvijek“ i da nam je „anti-demokratsko ponašanje u krvi“ ostavili sa strane, vrijeme je pozabaviti se načinom na koji možemo posmatrati ovaj fenomen. Lokalne izbore 2012. neće obilježiti jednostavno „prodaja glasova“, već sa jedne strane: užasan ekonomski položaj biračkog tijela, a sa druge: spremnost da se za stotinjak maraka kompromituje vlastito političko uvjerenje. Pitanje se već samo nameće; da li bezoklijevno odbacivanje političkih programa naprosto oslikava političku nepismenost „zaostalog“ biračkog tijela BiH ili, naprotiv, označava sjeme preokreta na osnovu kojeg će se u budućnosti spremno odbacivati i nacionalističke matrice glasanja?  Cinici sa početka teksta bi se u glas složili da se ipak radi o prvom, ali bi bili u krivu kada bi podcijenili snagu materijalne deprivacije jednog društva. Iako je nacionalna (ne nacionalistička) matrica utkana u samu srž Bosne i Hercegovine, to ne znači da se inhibitorni i eksploatatorski nacionalizam ne može prevazići.