putopisi s bludnom boginjom

tiho je vatra

gorila u nama,

a bio je ledeni juli.

samo je vrela bila

šolja čaja koja je

poljubila tvoje usne,

a onda se raspala na sitne komadiće.

natopila se moja njedra

tvojim likom, pa

umjesto ugljen-dioksida

ja sad izdišem ime tvoje,

a još traje ledeni juli.

kupit ću komadiće tvoje šolje

koji su nekad bili moja slika,

i njima ću da zakrpim

dio pluća koji si mi ukrala.

posadit ću ti ljubičice

na balkon, kad prođe

ledeni juli

da ti na mene mirišu.

još se tresem od pomisli

na onaj juli, ipak vreli juli.

nismo se voljeli

kao dvije životinje,

jer nismo bili gladni

od čežnje gole.

nije ti ljubavi falilo,

a ja sam bila sita

svojih aluzija.

žena u naručju

nepoznatih ljudi

bježi od mene

stotinu kilometara daleko,

i svako jutro se

ponovo budi na mom jastuku.

i nismo bili životinje,

jer ti nisi bila predator,

a ja nisam htjela

da budem plijen tvoje karizme.

a ipak si me uhvatila

kao žena u naručju,

ja sam ležala u tvom krilu

i smijali smo se

presretni, nesretni.

osjetila sam kamilicu

na tvojim usnama.

nisam te vidjela dugo,

ako 20 i nešto sati

može da traje ta naša razdvojenost

ostao mi je u glavi tvoj lik

nevin i čist

oslikavam ga svaki dan

kroz riječi da ne iščezne

moja ruka

još je na tvojim leđima

znaš da je namjerno tu,

ali slučajno ti se to sviđa

oči su moje sada

prazne tebe,

a stranice moje pune

stihova o tebi.

već neku godinu dana

ali u mislima si stalno

ne izlaziš mi iz glave

kada si ušla u moje srce.

ušetala si u njega —

slatko kao u svoju baštu.

dugo ćeš tražiti način

da iz njega izađeš

čak i kad te u mom

životu više ne bude.

dok sanjaš

i sanjaš me

dok me gledaš.

ja sam sve što želiš,

imam oblik svake tvoje želje.

ne izlazim ti iz glave,

ja sam sve od čega bježiš

i sve što hoćeš.

u meni ima nešto

što ni sama ne možeš da shvatiš.

svaku tvoju riječ želim prevesti

na svaki jezik svijeta,

jer svaka riječ je tako elokventna

kad je ti izgovoriš.

sanjam te i kada ne želim da te sanjam.

mada ni ti, ni ja ne znamo —

tada najviše poželim da se pojaviš

u mojim snovima.

sinoć si bila tu.

ne treba davati bezuslovno.

i baš dok si pričala,

ja sam ti se dala

bezuslovno,

potpuno.

najviše si me imala,

onda kada me nikako nisi trebala imati.

u kojim nikada nije bilo

romanse.

niti smo poželjele da iza

naših ukradenih pogleda

i napisanih riječi

bude tako nešto.

ali sve što si donjela

dugo ne izlazi

iz mojih misli.

sve što je bilo —

ja sam poželjela da

dugo, dugo sačuvam.

iako to nije bilo nešto puno;

koliko je samo moglo biti.

i mogla sam napisati pjesmu.

pogledi su nam se sreli,

i ja sam ovu svoju umjetnost

tvojim imenom nazvala.

dotakla si me anđeoski,

i ja sam potonula u taj

trenutak nježnosti.

jer ti si, blago rečeno

najljepši cvijet

u bašti sljezove boje.

ti si anđeo za koju

i sam pisac ostaje bez riječi

dok se gubi u tvojim očima, aida.

ali baš naprotiv

previše sam je voljela.

toliko sam je voljela da sam počela

da mrzim to koliko je volim.

kao platno

i po njoj ja crtam,

punim je najljepšim bojama.

njena mi je koža

brutalno lijepo,

rukom pisano pismo sunca.

njenim venama

teče samo med i mlijeko,

zovem je mila

jer zna i sama da ne postoji

draži od nje neko.

anđelu, ljubav si znaš

moja platonska, moja.

da ćeš znati kada budem pisala o tebi

ne želim da znaš

kako i dok pišem o tebi

ja idem protiv same sebe:

vodim izgubljenu bitku,

svjesna činjenica da gubim

u svakom smislu.

i moji stihovi ispunjeni su tugom,

ali tebe gledam sretnu.

dođeš mi kao

grom iz vedra neba

samo da me podsjetiš

da ja već dugo

bez tebe nisam sretna.

tu si, ali

da li ja to stvarno osjećam?

manje bi boljelo

da si već davno otišla.

premda ne želim

da ostanem bez tebe

već želim samo

da i ti mene želiš.

da te neko drugi

briše iz mojih misli

da ćeš kada dođe jesen

postati samo trag u sjećanju

plašim se jer jednom

nećeš biti dio

mojih stihova

niti mene

u cijelosti

ti nisi neko

koga je lako

zaboraviti

i zato plašim se.