šta 'š

  Sjedim u tišini u slabo osvijetljenoj prostoriji. Svjetlo mi gori u trpezariji, u dnevnoj gdje sjedim je ugašeno. Otvoren mi je prozor iznad mog kreveta. Sjedim na cimerovom krevetu. Eto ti uvod. Jah, čujem i neke džukele koje su me tokom prošle zime par puta pokušale ugristi za dupe, valjda im se svidjelo, šta li, ali da ne bude da hvalim vlastito dupe, što nije dobro, uzmimo npr da su bili jednostavno gladni, i da im je bilo hladno.

Noćas je moja ljubav otišla na more. Ispratio sam ju fino, poljubili smo se... meni se nije išlo. Znojan sam se vratio kasno, sa toplim kiflama, i taman dok sam zaključavao stan i razmišljao kako ću ih slasno potamaniti ključ nije htio da uđe gdje treba. Hajde kontam pune su mi ruke pa ga nisam utrefio. Međutim, on fakat nije htio da uđe. Znam da mu je neudobno dok ga stavljam u bravu i da mu recke unutrima ne prave neki ugođaj, ali jebi ga, to mu je posao. Uđi, okreni, zaključaj, osiguraj. No ovaj put nije htio. Ni naopako. Kontam kasno je, a nikome nije baš na današnjem vaktu ugodno da spava sam i još nezaključan u prknu od stana koji broji tridesetak kvadrata (koji je btw u prizemlju bez stubišta, i u koji se ulazi direktno sa vana), sa odr sumom novca, laptopom, dva mobitela, tabletom i mizernim životom. Da ne pominjem gomilu dragocjenosti koje kriju knjige razbacane po dva stola, ormaru i budžacima. Šta sad?! A već je kasno. Ali ne tako kasno za studente medicine (gdje mislim na neke od mojih kolega), jer pretpostavljam oni sada uče kao što bih i ja trebao, jer se brzinom munje (ili se samo meni tako čini) bliže rokovi. Pardon, roK, i to zadnji voz, jer su nam sve moguće ukinuli. Ali da ne skrećem s teme i ne serem previše, a i ne prisjeća mi se baš svih porodičnih stabala prdonja od profesora sa mog faxa pojedinačno. Za sada ih sve šaljem u „tri lepe“... i za njih trenutno izdvajam samo to.

Jedan mobitel mi crkava evo već danima. Nekakav BB, smrad smrdski! Stalno se gasi ali dođe sebi katkad, kad mu se ćefne. Ugl taman sad kad mi je prijeko potreban on nađe da crkne i to posve izgleda. Tač. Ni habera. I njemu cijelu lozu btw.

Drugi mi je haloo, i sad karticu od bh da prebacim u ovu kantu što k'o biva radi, traži mi da ga dekodiram. Baš u nevakat. Da, da, inače sam haker i bavim se time u slobodno vrijeme o.O ma sjajno. Jedina slamka spasa mi je 064 sa nekim jadom od kredita, i sad krećem u potragu za spasiteljem. Sreća, htio sam prodati BB pa prebacio brojeve na laptop. Sjedim u trpezariji, laptop ispred sebe i opleti. Tražim koga bih mogao nazvati. Smatrao sam da oko sebe imam osobe koje su tu da mi priskoče u pomoć kad zatreba, jer fakat sam se trudio, i trudim se koliko mogu, da i ja budem tu za njih. Znam, situacija je mizerna, ali je izgleda bila prijeko potrebna, kao test za pojedince, a Bgm i za mene samog. Da vidim kako reagujem. Smatram da nikada nisam imao pravoga prijatelja mimo loze krvnih srodnika, ali imao sam odr broj ljudi oko sebe za koje sam bio ubijeđen da imaju odr žicu i kvalitete, a uostalom i šanse da to postanu. Prijateljica koju fakat smatram prijateljicom, pravom, se javila na fb iz potrebe da mi se pohvali novim dečkom. Ok, to mogu da slušam i tu sam. Nikakav problem. Iako sam bio zauzet kuckao sam sporije na što se ona pobunila rekavši da bi „voljela da odgovaram brže“. Rekao sam joj da sam u društvu i da ću se javiti čim prije da razgovaramo telefonom. Nazvao sam je i taman kad sam ušao u stan i skontao da ključ neće gdje treba, požalio sam joj se jer mi je već bila na liniji, a ona će meni „ma hajde jeb'o to, šta fali“. I sreća moja, u tom mi je kvrknuo i mobitel tako da ga nisam morao držati. Ostao mi je samo da pokušavam ugurati ključ gdje mu je mjesto, što svakako nisam uspio.

Zovem sad prijatelja, koga također smatram onim pravim, ali on javlja kako nije u gradu. Ok, mislim da bi on došao iz istih stopa, ali jbg, sudbina je htjela da on bude pošteđen tog testa. Mada, kao što rekoh, smatram da bi došao.

Nastavljam se igrati majstora i sa nekim šrafcigerom vrtim vijke u bravi. Bezuspješno, naravno.

Zovem kolegicu (koja spada u krug onih potencijalnih koji bi mogli postati prijatelji), i pitam je da prespavam kod nje (jer se nekim čudom stan mogao otključati i zaključati s vana). Ona mi javlja da joj je zbilja žao i da je kod svoje prijateljice i da „pričaju“ (koja btw stanuje na 10 minuta hoda od mene). Govori mi kako ćemo to sutra riješiti i da stavim stol i stolice kod vrata o.O ok rekoh, hvala na „pomoći“ i prekidam vezu.

Zovem poznanika (iz već pomenutog kruga potencijalnih) ali nekim čudom javlja mi se sekretarica. Piši propalo.

Zovi ovog, zovi onog, elem, noćas su svi imali „nešto“, nekim slučajem su kod nekoga i slično, ali eto, nekim čudom taj neko kome je trebala pomoć baš u tom trenutku nisam bio ja.

Na kraju kad sam zapalio cigaretu, uvidio sam da sam pojeo jedno veliko parče govedine što sam uopće ikoga zvao, jer zaboli sve kurac kad tebi fitilj dogorijeva i dođe do kraja. Tada u ljudima klikne to „nešto“ i taj „neko“ kod koga su se zadesili baš u tom trenutku, i nikome se ne češe po dupetu i mudima, a kamo li po glavi da priskoči u eventualnu pomoć.