fluorescent adolescente

January, 1953, New York, NY

Ostuni Italy

Pridruži mi se u popodnevnim mislima

Zapali cigaretu i pusti misli da plove

Nebom oblacima prepunim

Pusti se

Opusti se

jer sam već odavno zaboravila

kako da posložim riječi kojima bi objasnila

zašto me ima premalo tamo gdje se trenutno nalazim

- U ove kasne noćne sate,

čovjek prevrće konce sudbine

i razmišlja o smislu svega.

Možda su neke stvari

mogle završiti bolje

da smo bili hrabriji,

odvažniji, mrvicu uporniji.

Možda je ljubav mogla trajati

da smo pokušali još jednom.

Kopamo po uspomenama

i otvaramo stare rane,

jer poslije ponoći sve je tiho.

Sve posustaje

i cijeli život nestaje

pod svjetlom ulične lampe

i mirisom svježe noći.

Možda bih lakše živjela

da te nisam pozvala onda

kada sam osjetila da mi se

tlo pod nogama ruši

i priznala ti sve.

Sve ono što mi leži na srcu.

Možda bi naša priča

imala sretan kraj

kao u bajkama i filmovima

da si se trudio više

i volio malo jače.

Možda bismo bili vječni

da smo se upoznali

pod sjajem zvijezda

i pogledom mjeseca.

Možda...

Ignoriši moje pozive i poruke

u ove sate,

jer zaista,

ništa dobro se ne dešava

Ruka pored ruke

Jednoga dana, (pocela sam da pisem ovo kao da je ovo nesto slicno bajci... po pocetku mozda i jeste nesto slicno, samo sto ovo nema srecan zavrsetak).

Ja u sorcicu i majici na bretele usla sam,

u tramvaj i videla,

videla nesto zbog cega je srce krenulo da mi lupa ,

lupa kao pred test iz matematike,

videla,

nikoga drugog,

videla sam tebe.

Ti sa slusalicama i naocarima,

tako sam zamisljala one tako reci ,,cool" likove,

Mislila sam da ja nisam dovoljno dobra , ali

u dubini duse znala sam,

znala sam,

da smo jedno za drugo.

Ja pridjoh blize tebi,

i stavih ruku pored tvoje,

ti dizes pogled i pomeras ruku,

razocarana ponovo pokusam,

ali u tom trenutku ,

odlazis kod druge devojke,

i kreces....

kreces da mi se smejes u facu,

Nikada me procena nije prevarila,

pa do sada.

napolju krece pljusak,

da li je to bila kisa ili moje suze