#patetika

Sjecas li se, stara ljubavi

Mene kad?

Sjecas li se nasih razgovora, poruka i poziva?

Sjecas li se stare klupe,

One slomljene na sredini parka?

Na kojoj smo sate provodili,

Smrzavali se

I ruke grijali jedno drugom?

Sjecas li se poljubaca, onih mehkih i slatkih,

Onih grubih i zestokih?

Sjecas li se, dragi moj, starog zutog upaljaca,

Jedinog upaljaca kojeg smo posjedovali?

Sjecas li se silnih cigareta koje smo ispusili,

Obecavajuci jedno drugome da nikad necemo postati pusaci?

Sjecas li se? Jer se ja sjecam.

Sjetim se svih tih stvari sekunde pred spavanje.

Sve te slike se vrte u mojoj glavi kao film bez zavrsetka.

Sjecam se i naseg zadnjeg dana

Kojeg smo proveli zajedno

Kao par, kao jedinka?

Jedinka. Bas zvuci pateticno.

A ja nisam pateticna, ti si to znao.

Prezirala sam patetiku.

Prezirala sam svaki nadimak koji si mi dao

I koristio protiv mene.

Ne u mrznji, vec u ljubavi.

Pretvorio si me u patetiku.

Helem.

Kad si mi rekao da me vise ne volis.

Ne, nisi rekao tim rijecima

Ublazio si to, onako kako si ti znao.

Rekao si da nema vise te iskre,

Te zari koja te vuce prema meni.

Nije mi zao, ako cemo iskreno.

Ako ista, zahvalna sam ti.

Hvala ti na svemu, dragi moj.

Hvala ti na svakom poljubcu,

Svakom zagrljaju,

Svakom dodiru.

Hvala ti.

Sjetim se svih tih stvari,

Uz osmijeh, kroz suze,

Te patetisem.

Hvala ti na svemu tome.

Hvala ti sto si trpio moje price,

Koje su, mogu reci, bile naporne.

Hvala ti na svakom zagrljaju koji me je sastavio

Dok sam bila slomljena.

Hvala ti na svakoj sali, izvali i uvredi.

Ne, ne uvreda. Komentar.

Volio si komentarisati sve.

Od oblaka, do cipela koje sam nosila.

To nisu bile komentari u vidu mrznje.

Vec komentari u vidu popravke.

Volio si me komentarisati.

Volio si baciti pogled na mene,

Onaj pogled koji govori "ovo je moje"

Volio si me.

Il' si bar tako govorio.

I tako,

Sjedim na staroj klupi u parku,

Palim tim istim zutim upaljacem

Svoju pedesetu cigaretu i razmisljam,

Kako je nase obecanje, bas kao i nasa osjecanja,

Da treba biti dovoljan sam sebi,

I da nije sva sreća u paru.

Drugi pak kažu da je fora sreća najsladja,

(ne mogu da vjerujem da nemam dj slovo)

Kada je dijeliš na dva.

I svi su u pravu tehnički,

Treba moći dijeliti ljubav,

Ali treba znati i da je ona u nama uvijek.

Čovjeku koliko god da treba samoće,

Godi kad imaš na koga da se nasloniš, osloniš.

Ili bar s kim da podijeliš čokoladu,

Na dan kad ti se ne bude ni sa samim sobom,

Jer sladja je kad je slatka još nekom.

Pogotovo ako tog nekog voliš.

I cijeli sam život bila takva,

Ne mogu reći za sebe da nisam neovisna,

Ne vjerujem u to.

Koliko god da sam još mala naspram ovog ogromnog svijeta oko mene,

Nisam nikad voljela zarad da ne budem sama,

Iako se vjerujem ponekad činilo tako.

Prosto sam, zaista, tako satkana.

Pomalo me boli to što zadnjih dana se kidam s mišlju da treba da se mirim da ću zauvijek ostati sama,

I što se osjećam natjeranom da odustanem od ljubavi.

Ne želim.

Jer iako volim sebe i sve ove sjajne blistave ćoškiće svemira koje vidim s ova oka dva,

Ja bih da gledam jednoga dana u horizont koji ću dijeliti u četiri oka.

Hej, pa tu se krije,

Tajna moga broja,

Četiri.

Četiri oka.

Dvoje ljudi,

Dva srca,

I četiri oka.

Gledaju skupa,

I osjete.

I ove dvije,

Četiri suze,

Što mi opet, jebiga, pobjegoše.

Više ne gledam kao išta tužno,

I ne bole.

Postale su mi prijateljice,

Čiste mi dušu i odnose bol.

Odnose sve upomene što mi pritišću dušu,

Odnose,

I oslobadjaju.

Čiste me od težine,

I svakom novom suzom,

Ja sam bliže slobodi.

Bliže sebi.

A jednoga dana,

Nadam se,

. Voljela bih.

Doći će neko kome ću reći hej,

A on će znati da je u tom hej

Svaka moja pjesma,

Svaka moja suza,

Svaki osmijeh,

Svako novo jutro,

Svaki pogled,

Sva moja težina,

Sva moja vatra,

Sav život u meni,

I sva moja volim te.

I htjet će da me uvijek čuje kako izgovaram riječ ljubav,

I znat će,

Da ma koliko god tišine bilo,

I ma koliko god svijet težak postao,

Ono što voliš sveto je,

I ono što voliš

Uvijek je na najtoplijem mjestu u srcu.

I sve je razlog za ostati,

I zagrliti još jače.

Jer onda kad ti se najviše bježi od sebe samog,

Bježiš onom koga voliš.

I jednog dana,

Imat ću gdje.

I bit će to neko

S kim ću sve,

I u četiri oka

I u ljubavi.

A do tad ću da volim da volim sebe,

I do tad,

Sve ove suze ću pustiti da teku.

Do tad,

Ja ću da si crtam krila,

I svaki novi dan negdje drugo ću da letim.

I sve ću emocije pustiti vani,

Svu svoju težinu,

Jačinu,

Strast i milinu.

I bit ću i bludnica i svetica

I sve što mi padne pod prste,

Moje je i ja ću da konzumiram

I pretočim u još tinte,

I još visina.

Pa možda se gore negdje,