postoje neke stvari

1. svuci obuću

2. zastani na prste i okreni se

3. prošetaj

4. postavi boce ispod klupe, sjedi, kotrljaj boce stopalima, kada bol postane jaka prestani*

5. prošetaj

6. počni trčati u mjestu, nakon što se zadišeš prestani

BOJAN

Na PIT-u (radionici Prostor i Taktika u Pogonu) uradili smo razmjenu zadataka u kojima smo kroz sat vremena trebali u određenom smjeru prošetati se s partnerom iz grupe. Kolega Matija i Bojan su dobili moj zadatak:

Neprestano držite se za ruke.

Bilo mi je oko četri godine, ne više od pet. Ona, moja majka, me možda i htjela upisati na balet ali to nije ućinila. Nije mi dala neko meni razumljivo objašnjenje. Pa shodno tome odlučio sam stati - na prstima.

Zašto je to učinila? Zašto?

Znala je provoditi sate samnom crtajući sirene i šivajući riblje repove koje bi navlačili barbikama. 

Jednom mi je napravila periku od roze vune kako bi se mogao pretvoriti u princezu kravu, ali balet nije došao u obzir. 

Tata je tada puno pio. 

Palci su mi bili naotečeni, a stopala preravna i bolna. Odnjeli su me pediatru. Dao mi je jednu, kolko se sjećam, vježbu s bocama. 

(on) "Dok crta na stolu može kotrljati te boce."

Ne mogu pitati svoje jel' to istina, al znam da je. 

Hod. Hodam, hodam na prstima. Hodam među ljudima koji gledaju kako hodoam. 

Jednom mi je prijateljica, u vjerujem najboljoj namjeri, pokušala ilustrirati kako hodam, nije mi bilo do smijeha. 

Jedini put kad sam osjetio prednost je bilo u sedmom razredu negdje, kad sam počeo trenirati odbojku. Na zagrijavanju.