meet martina

U to sam se vrijeme tražila (još se nisam našla, ali izgleda da sam metodu eliminacije, kad je riječ o karijeri, krenula razvijati već tada) pa sam mislila da, eto, mogu ići na natjecanje iz elektronike. Završila sam 9/10, s tim da se deseti nije uopće pojavio. Tog sam dana shvatila da neću ići na FER, ali, važnije za buduću mene, vidjela sam crnca.

Taj crnac bio je učitelj matematike u gornjoriječkoj osnovnoj školi. Bio je visok, sijede kose i dosta očito crn. Morate shvatiti da to bio prvi crnac kojeg sam vidjela u svojih 13-14 godina života izvan televizorske kutije i da sam bila strašno znatiželjna, ali mi je bilo neugodno buljiti pa sam to što je crn samo prihvatila i krenula dalje razmišljati o svjetlećim diodama. 

Njegove dvije kćeri bile su najljepše djevojke koje sam ikad vidjela pa sam malo bila i ljubomorna na njihov čokoladni ten i kovrčavu dugu kosu, ali znala sam da se moram fokusirati na glupe diode pa nisam imala previše vremena da taj prizor posložim u glavi. 

Kasnije bih tu i tamo čula ljude da pričaju o njemu, ali više u kontekstu nevjerojatne životne priče koja ga je iz Afrike dovela u Gornju Rijeku. Nikad nisam ni u čijoj priči namirisala antagonizam ili ono što ću tek kasnije saznati da postoji, rasizam. 

Dan kad sam drugi put naučila da crno i bijelo nisu boje

Jednog dana u školi smo učili o apartheidu i gledali fotografiju iz Južnoafričke republike na kojoj je bilo nekoliko djece koja se igraju oko južnoafričkog železnog franceka (kako se to zove, vodena pumpa?). Učiteljica nam je rekla da dobro pogledamo sliku u knjizi i kažemo što je to na njoj neobično. Gledala sam u tu sliku nasmijane djece i ništa mi nije izgledalo posebno neobično, osim da imaju vode (jer Afrika, ne?). Krivi odgovor. Tražila sam i neke anomalije u pozadini sve dok Marin Kamenjašević nije rekao “na slici se zajedno igraju crna i bijela djeca".

Ovo nije ta fotografija, ali nekako prenosi duh i ideju.

Tek tad sam vidjela da su neka djeca crna. Zapravo, vidjela sam i prije, ali mi to nije bilo ni najmanje neobično. Vidjela sam da su neka crna, neka su bijela, ali nisam to registrirala kao neobičnost.

Kao i svako dijete sa sela, koje odrasta u rasno i vjerski sterilnim uvjetima, crnci su me uvijek fascinirali. Kad bih ih sretala u Zagrebu, mnogo godina kasnije, kad sam već bila na faksu, zurila bih u njih i dalje iz znatiželje i u glavi bih postavljala mnoga pitanja. Bilo mi je neugodno i skretala bih pogled da ljudi slučajno ne pomisle da sam rasistica. 

Zup, mnogo godina kasnije, sad kad živim u Americi, saznala sam da oni mogu osjetiti kad ih netko gleda sa znatiželjom, a kad s gađenjem. Da sam barem to znala ranije. :) Naravno, svaki čovjek to može osjetiti, ali mi bijelci o tome ne moramo razmišljati jer mi, tokom povijesti, nismo imali ni približno sličan problem pa to nismo nikada morali osvijestiti. Kad netko zuri u mene, većinom mislim da mi nešto visi iz nosa ili da mi se razlila maskara. 

Dan kada je Sam Smith naučio da crno i bijelo nisu boje

Britanski pjevač Sam Smith požalio nam se neki dan da rasizam postoji i danas, u 2016. Nažalost po nas, Twitter još uvijek nije maknuo ograničenje od 140 znakova po postu pa se Samovo cviljenje o rasizmu rastegnulo na nekoliko postova u kojima nije ni sam znao kako da nam da do znanja koliko je strašno upset i speechless. 

Sam je bio duboko šokiran i (ne)reakcijom policije na vrijeđanje njegovog prijatelja. Pa gdje mi to živimo, pobogu, mislio je Sam dok su njegovom frendu vikali da je kmica. Zašto mi nitko ne pomogne. Ja sam Sam Smith i povrijeđen sam. Duboko sam ranjen zbog činjenice da postoji taj rasizam ovdje i sad. Nijedan celebrity to ne bi trebao doživjeti. Znam da u Americi postoje ti neki rasisti, vidio sam da nose bijele odore ko Casper dobri duh, ali ovdje, u Londonu? U središtu kulturnog pluralizma? Idem sad našiljiti olovku i napisati tužnu pjesmu o tome. 

Zapravo, voljela bih da Sam Smith napiše pjesmu o tome. To bi onda bila jedina njegova pjesma koju sam čula. I bolje artikuliran šok spram postojanja rasizma od nekoliko postova na Twitteru. Ipak, nije problem u Samu Smithu, problem je u jadu na koji se svela rasprava na internetu, koja omalovažuje svaki pokušaj akcije i angažmana.

Internet je Smitha danima sprdao zbog ove situacije, a, što je najgore, bio je laka meta jer tjedan dana ranije nije znao tko je Thom Yorke (kako?!) pa su rane od njegovog neznanja još bile svježe. Vjerojatno je netko napisao i članak o tome da je dobro da celebritiji, koji imaju moć okupljanja mladih ljudi oko sebe, upozoravaju na nepravde i da je, eto, svatko od nas nešto u životu naučio prvi put. Nekima samo treba malo duže. Ja taj članak nisam vidjela. 

London volim zbog multikulturalnosti i prekrasno mi je vidjeti toliko različitih ljudi na jednom mjestu. Ipak, podjele su vidljive već na prvi pogled. Nije važno to da crnci rade najniže poslove. Posao je posao i nije sramota raditi. No, kako to da Sam Smith nije primijetio u svojih 23 godine života da bijeli Britanci takve poslove ne rade? Ako je i primijetio, sigurno nije zaključio da je riječ o rasizmu jer ga je, eto, otkrio tek sad, u izlasku van.

Mikro bloganje velikih tema ne čini mi se dovoljnim i ne zadovoljava me pa se u svojim tvitovima obično bavim banalnostima. U 140 znakova nemoguće je uključiti kontekst, društveno znanje i konkretnu informaciju pa dobivamo serviranu - ili bedastoću - ili samo šturu informaciju o nekoj pažnje vrijednoj temi. Što ćemo s tom informacijom napraviti, hoćemo li je dublje istražiti ili skrolati dalje i zaboraviti, na nama je. Vjerojatno ćemo skrolati dalje. Znam, znam, treba upiti sve te silne informacije i popise od “7/10/3/11 načina kako postati bogatiji/produktivniji/sretniji”, a attention span nam je kraći nego zlatnoj ribici pa uvijek je bolje pojednostavniti stvari. Ili nije?

Dan kada prosječni Amerikanac nije ništa naučio

Prošli tjedan proslavili smo Dan Martina Luthera Kinga. Zanimljivo, radio je valjda samo Amazon (frend se javio da mu se ne živi), trgovine (u kojima većinom rade crnci) i javni prijevoz (vozači autobusa su gotovo isključivo crnci). 

Normalan čovjek bi pomislio da će jednom prosječnom bijelom Amerikancu to biti dovoljan dokaz da nešto stvarno grdno ne valja jer, zašto on, u Seahawks majici s kapom naopačke može lunjati gradom i šopingirati, a crnci, koji danas ustvari nešto i slave, na blagajni mu naplaćuju čips i bagelse. 

Amerima takve stvari nisu čudne, a nisu ni Britancima. Osim ako je Sam Smith poveo revoluciju i svi su počeli primjećivati društvene podjele. 

Zapravo, iznimno je jednostavno propustiti procese koji se trenutno događaju, ne samo u Londonu i SAD-u, već u cijelom svijetu. Ne čudi me da je Sam tek sada došao u doticaj s rasistima.

Situacija. Sretno si bijel. Kod kuće sjedneš u svoj veliki auto, odvezeš se obilaznicom do posla, nakon posla sjedneš ponovno u svoj veliki auto i odvezeš se doma. To “doma” je u lijepoj četvrti s lijepim kućicama i poštanskim sandučićima koji se ne zaključavaju. Pa ovo je siguran community, ovdje nema crnaca, nije ti ovo geto. Kasnije dogovoriš s frendovima večeru u talijanskom restoranu do kojeg se odvezeš autom ili uberom. Ako si u uberu, vozi te crnac ili indijac ili, rijeđe, bugarkinja Katja koja će svoje pravo mišljenje o Amerikancima podijeliti s tobom samo ako si Balki poput nje. Inače će tu biti puno nulnog govora, skvičenja, razgovora o Sehawksima i imponiranja. Sve ti je najbolje. Rasizma nema. Beskućnici su ludi, pijanci i drogeraši, samo ih ignoriraj ako slučajno dođeš na Drugu aveniju. Prijeđi na drugu stranu ceste i pospremi ajfon u džep.

Kad smo se doselili u Seattle, odlučili smo živjeti u gradu. U centru. Tamo gdje žive i preživljavaju crnci (i bijelci) beskućnici. Nije ovo geto, daleko od toga, ovo je ko mali Williamsburg, ali u blizini se nalazi utočište za beskućnike pa ovdje valjda žive entuzijasti. 

Joj, pa ljepše vam je u Belltownu, na Queen Anne ili na Capitol Hillu, rekli su nam. Ok, ali kad već živite na Pioneer Squareu, nemojte hodati ulicom iza 10 navečer jer beskućnici alkoholičari, koji nisu uspjeli ući u sklonište, tad razbijaju boce po cesti i nasilni su. 

Super, hvala na savjetu. 

U jednoj od epizoda nespavanja, dok sam se još borila s jet lagom, naišla sam na članak britanskog novinara koji piše za NY Times i koji je slučajno i crnac, o tome zašto je odlučio s obitelji otići natrag u London. U Americi pripada srednjem, pa čak i višem srednjem sloju i živi u dobroj njujorškoj četvrti. Prije nego je dobio dijete, nije osjećao rasistički prst koji je svakodnevno uperen protiv njega, ali s dolaskom djeteta došle su i te situacije u kojima je shvatio da na putu do škole njegovo dijete mora promijeniti rutu jer u nekim ulicama policija zaustavlja random crnce, legitimira ih i naslanja na policijski auto. Primijetio je suptilni rasizam soccer mama i svojih susjeda koje na prizor nekolicine bijele djece u parku pomisle “kako su slatki, nek se igraju, bolje nego da su na internetu”, a na prizor nekolicina crne djece u parku zovu policiju da dođe legitimirati delikvente. 

Crna djeca u većini američkih gradova ne trče za loptom već trče od metaka i pendreka. Mnogi od njih im ne pobjegnu. 

Teško je o tome govoriti kad si bijel i privilegiran, a ako se i pokušaš uvaliti u taj diskurs, kao ja sada, ne znaš ni otkud bi počeo ni ima li sve to uopće smisla, pogotovo kad imaš tako kratko iskustvo boravka u Americi i situaciju promatraš iz svoje bijele kože. 

Dosta toga je lijepo opisao Luis CK. It’s funny ‘cause it’s true, rekao bi Vedran.

Dan kada sam shvatila da je moja šutnja privilegija

Najpoznatiji živući glazbenik Seattleite, reper Macklemore, neki dan je objavio novu pjesmu, 9-minutnu dokumentarističku himnu o rasizmu i nepravdi White Privilege II koju prati i web stranica. 

Gotovo istovremeno, pojavili su se i članci poput ovog ili ovog koji kažu nešto u smislu kako je Macklemore prvak aproprijacije crnačke kulture, baš kao i Iggy Azalea i njima slični, a fokus je na tome da je riječ o lošem reperu koji ne zna repati i s kojim se crnci ne mogu poistovjetiti. Oba članka napisali su crnci, a autor jednog članka Damon Young piše da nije problem to što je Macklemore bijel. Problem je što je bijel i radi lošu muziku. Daj, Damon, sad si ga prosrao. 

Priča o rasizmu i borba protiv njega nije rezervirana samo za crnce, isto kao što feministički pokret nije rezerviran samo za žene, već u njega moraju biti uključeni i muškarci. Isto kao što su se za prava radnika borili i bore filozofi i isto kao što su se protiv društvenih nepravdi borili ljudi rođeni s pl. između imena i prezimena. Svi ljudi, bez obzira koje boje bili, a žele sudjelovati u ovim razgovorima i pokazati da im je stalo, moraju moći biti uključeni. O tome treba pričati naglas i o tome treba razgovarati s neistomišljenicima. Da, nismo crni i ne, ne možemo se staviti u vaše cipele, ali ne možemo ni izaći iz cipela u kojima mi hodamo. Ne mogu danas odlučiti ne biti bijela, ali mogu se boriti protiv svakog koji misli da sam zbog toga vrijednija od nekog drugog. I zato nitko ne bi trebao imati monopol na tu raspravu.

O segregaciji bilo koje vrste, bilo rasnoj, vjerskoj, etničkoj ili spolnoj, neprekidno treba govoriti.

Ne znam nijednu pjesmu od Macklemorea i ne znam koji su njegovi stvarni motivi, ali činjenica je da je pokrenuo još jedan razgovor o rasizmu u Seattleu i SAD-u. Ako se samo nekoliko ljudi na trenutak zapita ili promijeni svoje mišljenje, ili možda odluči uzeti u ruke knjigu i pročitati nešto o kolonijalizmu, ropstvu i rasnoj segregaciji kao povijesnoj činjenici koja je duboko utkana u našu sadašnjost, ova pjesma će imati smisla i neće biti važno što je Kendrick Lamar bolji reper. 

Ili bojkotiranje skorašnje dodjele Oskara. Neki glumci kažu da bojkotiranje nema smisla jer ili si dobar glumac ili nisi. Ako si dobar glumac, dobit ćeš svog oskara, bez obzira jesi li bijel ili crn. Zapravo, baš i nije tako. To je kao kad kažeš da svi u Americi, bili crni ili bijeli, imaju iste šanse za uspjeh. Akademija je većinom bijela i muška i teško je povjerovati da nije pristrana. Isto tako, imam osjećaj kao da, ako si već crn, možeš biti crn samo do neke mjere. Primjerice, ok je biti Halle Berry / Beyonce / Barack Obama crn, ali sve tamnije je već drama i za tebe su rezervirane uloge roba, trupla, ubojice, gangstera, narkomana i socijalnog slučaja. Ustvari, svi nabrojeni su mulati, jedan roditelj im je crnac, a drugi bijelac, ali kad o njima pričamo, fokusirani smo samo na ovu crnu stranu. Svi ćemo reći da je Obama crnac, ali on je 50% crnac, a 50% bijelac. 

Dan kada sam shvatila kakva je Amerika

Svi me pitaju kakva je Amerika. 

Pa, shvatila sam to već u prvih nekoliko dana. Amerika je oksimoron. Genijalno užasna, prekrasno zastrašujuća. Mnogo ljepša kad si bijel, ogroman izazov kad nisi. Rasistička, ali i puna dobrih i normalnih ljudi koji se protiv toga glasno bore. Meni, kao bijeloj, Amerika (kao i svijet) je drugačije iskustvo od onog koje ima moja crna vršnjakinja. 

I tu se možemo vratiti na početak i sliku djece u južnoafričkom pješčaniku. Možda nisam primijetila da su različite boje jer djeca o sebi ne razmišljaju kao o bijelcima, crncima, žutima ili crvenima. To da sam bijela osvijestila sam tek kasnije, kad sam “čula” da su neki “crni”, a ja sam, onda, očito “bijela”. Crno i bijelo su društveni konstrukti, utemeljeni na ideji da je jedna rasa vrijednija od druge i, iako ne mogu pobjeći od toga da sam bijela, nikad se neću prestati boriti protiv sustava u kojem je to uopće važno. 

Ne znam u kojem trenutku nam na lice zalijepe rasističke naočale, ali možda bi bilo dobro skinuti ih. Nisu zavarene. :) 

Da, neki su karijere izgradili na izrugivanju predrasudama i, da, svi se smijemo Rudyjevim Vineovima, ali u trenutku kada shvatiš da ti je banka stavila veće kamate na kredit samo zato što si crnac, više nije smiješno. 

Nesnošljivost nije zabavna.

Seattle je super grad, da se razumijemo. Dok cijela Amerika slavi kolonijalista Kristofora Kolumba, oni taj dan, primjerice slave Dan starosjedioca. Indigenous People’s Day slavi američke starosjedioce i društvenu pravdu. To je dan, barem jedan u godini, u kojem se priča o bolnoj povijesti američkih starosjedioca, njihovoj trenutnoj marginalizaciji, diskriminaciji i siromaštvu s kojim se suočavaju. 

Američki starosjedioci također su objekt rasne segregacije, ali toliko ih je malo (zbog istrebljenja, naravno) i toliko su izolirani da se o njima doista minimalno razmišlja. Gotovo svi rasistički i diskriminacijski napori usmjereni su prema crncima. 

Seattle je prilično “bijel” grad, jedan od “najbjeljih velikih američkih gradova. Pogotovo su bijeli kvartovi sjevernije od centra (mi smo nešto južnije), a na jugu grada su “people of color” i većina beskućnika. Tamo je trenutno i polu-opsadno stanje zbog ulične pucnjave od neki dan. 

I zato rasprava o tome, bila ona sažeta u 140 znakova na Twitteru, u 9 minuta Macklemoreove pjesme, u 120 minuta filma ili 300 stranica knjige jednako vrijedi jer svaki od tih medija ima svoju publiku. Možda fanovi Sama Smitha nisu gledali 12 godina ropstva, ali nakon njegovih Twitter objava dvaput će razmisliti prije nego nekome kažu da je kmica, pederčina ili terorist. 

Nitko nema monopol na raspravu o tome. 

Kao što nitko nema monopol na raspravu o izbjeglicama ili LGBT pravima. 

Svi smo pozvani pričati o nepravdi i protiv nje se glasno boriti na svim dostupnim platformama i na sve poznate načine!

E, Sam, to ti je ovaj bend -->

***

:)

Puno smo se grlili. :) 

Naida i Darko su kupili stan! :) Ole!

Neki su još narasli i sad idu već u 7. razred! :)

Oprostili smo se od voljenog stana. 

Lidija je išla u Rumunjsku, a onda je upisala i faks! :) 

Šetali smo i explorali! :)

Pili smo kave i biciklirali. 

Bili smo u Parizu :)

Abuu je bio veća atrakcija od Eiffelovog tornja. Ozbiljno. 

A vodili su me i po Austriji. Jer zašto ne? :)

Maj pipl! Nach Osterreich fahren und reisen. Kein Urlaub, spass machen!

:) U Salzburgu smo isto bili

Jurili smo u TGV-u 318 na sat :)

Lunjali s Dariom, jeli sir i kroasane :)

Le Centre PompAbuu

Vozili smo se na raketi kroz Chicago!

Došli smo u sijetlški dom!

Istraživali smo Pacific Northwest

Vozili smo se u avionu. 

I spavali po aerodromima

I spavali u avionu. Hvala zauvijek, American Airlines!

Pozdržavali smo hrvatske dizajnere. :)

Nosili fensi odjeću. :)

Družili se s familijom. 

Ni ove godine Abuu nije ušao u vodu. :D

Imali smo predsjednicuhuhuhuhuuuu

Jer volimo zajedništvo

Abuu je dobio prozor!

Uploadali smo slike s vjenčanja za koje ja i dalje mislim da je bilo ove godine. I voljeli smo se s obiteljima :)

Prijateljevali smo!

Snimali smo se po šumi :)

E, pa bili smo i u Londonu! Honey Moon, ftw!

Jeli smo i prijateljevali u Dobojskoj

Rexi je otišao iza duge <3

Sunčali smo se na Turniću :)

Ivana se propila

Dočekivali smo Novu u Zagrebu! Al 2015! :) 

Visili smo na internetu

Mama se nasmijala od uha do uha

Išli smo u mačkare

Vedran je bubnjao

Našli smo dobar bend

Hodali po mraku iza 11. Orehovec <3

Družila sam se s Edom Popovićem. 

Hodali smo

I penjali se

Dobila sam logo

Bila sam na Velebitu

I pila čaj od velebitskog sijena

I gledala medvjediće u Kuterevu

I mirisala mahovinu u NP Risnjak

I popela se na Nehaj

Bila dijete cvijeća

Vjenčali smo Denu

Dobila sam i gej logo

Odmarali smo se doma

I na moru

Muzicirali smo

Voljeli smo Rijeku

I Zagreb :)

Pogotovo božićni Zagreb

Zaljubili smo se i u Seattle

Iako nedostaje i najdraži Orehovec

Letjeli smo iznad Greenlanda

Dočekali smo Svena!

Kupila sam prvu kariranu košulju

Jer Kurt i Seattle :) 

Ostavljamo za sobom dosta dobru godinu i veselimo se svemu što nam donosi nova godina. U 2016. želimo si puno druženja s prijateljima unatoč udaljenosti od 7 gora i 7 dola, Trojčićino ozdravljenje i da svi skupa budemo zdrav(ij)i i sretni(ji).

Puse! 

<3