Lali

Voljeti, a istovremeno biti tužan. To je jedno teško stanje. Kada imaš onu ljubav s druge strane, kada je i ti pružaš, a opet to ne dostiže svoj vrhunac.

Sigurna sam da bi svatko sada imao svoj nastavak priče na ovo, svatko ima svoju tugu, svoj nedostatak, ono nešto što ne dopušta ljubavi da do kraja iscvjeta.

U moju tugu ponovo staje daljina. Ponovno kilometri i kilometri spajaju dva već ozlijeđena srca. A da vam kažem, takva srca najviše znaju da vole, ali takva srca za nijansu više i bole. Možda me ova daljina ovoliko ne bi pogodila, da su stvari prije daljine bile kako treba, ali su se srca u trenutku fizičkog udaljavanja, emocionalno ponovno spajaja, a sve prije toga bila je praznina. Ona praznina u koju stane jako mnogo bola. Zato je daljina ponovno otvorila jedna zatvorena vrata, a pružila neku novu granu koja donosi bol. Kako sada da te volim kad si daleko? Kako sada ponovno da živim bez tebe tu, tu pored mene?

Nisam pisala jer sam shvatila da ne vrijedi više, nema poente davati cijeloga sebe nekome. Davati sebe u tolikoj mjeri da se nakon nekog vremena zaustavite, pogledate u ogledalo i shvatite da to niste vi, to nisam ona ja koja sam bila. Vidim oštećenu djevojku, iscrpljenu, umornu i tužnu; vidim puno suza iza sebe, mnogo plača potrošenih maramica i dana na sve to. To nije ljubav, ne bi trebala biti.

Umori se čovjek od pokušavanja, od jurenja za nekim, umori se od praznih razgovora i zagrljaja bez ljubavi. Ne volim forsirati stvari, na silu tražiti od nekog da me voli, ne volim ja biti ta koja će se sama truditi u nekom odnosu. Polako sam se zasitila svega toga, zasitila sam se tih praznih poruka i razgovora, one neugodne šutnje, zasitila sam se prepiranja i svađanja zbog svake sitnice. A bilo je tu i drugih faza. Bilo je preplakanih noći, nespavanja, gladovanja, odsustva u masi ljudi. Bilo je i svih onih presretnih trenutaka, osmijeha i pogleda, ljubavi, uistinu je bilo.

Sada ne mogu reći da ima toga. Sve je nekako prazno, neispunjeno. Nema više osjećaja. Kao da sve manje i manje poznajem tu osobu, za koju kažem da volim najviše na svijetu. Kao da više nije to ta osoba, kao one ruke koje su me grlile nisu više one iste ruke. Valjda poslije pretrpljenog bola teško nastaviš dalje.

Svako ono “kako si lijepa” zamijenjeno je sa “ne valja ti to”, “pa i nije nešto”; svako ono “Malii” postalo je “ti”; svako ono odjekivanje smijeha, zamijenjeno je sa odjekivanjem prepirki. Nije više to onaj dobro poznat osjećaj, ona zaluđenost, osmjeh i sam osjećaj sigurnosti u zagrljaju.

Sad umjesto što bih pisala sa tobom i ne skidala osmjeh sa lica, ja pišem o tebi, ovaj put ne kroz suze, bol i patnju, sada nekako kroz ljutnju, razočarenje, kroz dobro poznat osjećaj nepotpunosti.

Pa tako i večeras kada se oči polako sklapaju razmišljam o njemu. Razmišljam šta bih mu to rekla, da sada umjesto na svom jastuku ležim na njegovim prsima. Vraćam se na temu od prije par noći kada me pitao šta ja to vidim u nama, što će to biti od nas. Toliko toga bi se moglo reći na tu temu. Mogla bih pričati o nama, pričati baš ovo da se uselio u svaki moment moga dana. Da ja vidim samo njega, u apsolutno svemu. Oboje smo shvatili da ne znamo drugačije. Nije da ne znamo, mislim da ne želimo, da ne možemo pobjeći jedno od drugog.

A šta dobijem zauzvrat? Dobijem pola odnos, pola osobe. Dobijem nečije “pa evo ovako ćemo se viđati pomalo i vidjet ćemo”, “ti uzimaš sve previše k srcu”, “nemoj mi više pisati cijeli dan” i ostalo. Zašto toliko dajemo sebe, nekome ko ne zna uzvratiti.

Shvatila sam; još ne prolazi.

Samo ne znam do kad će mi biti žao što ti nisi taj, najbolji za mene.

Ja bih šutnju opisala kao trenutak u kojem osjećaji nadvladaju riječi. Ne dešavaju li se najljepše stvari u šutnji. Oni dugi zagrljaji kada ti kažu koliko te srce s druge strne voli, bez da kaže ijednu riječ. Svaki poljubac prođe u šutnji, a prenese eksplozije osjećaja.

Ne prenosi šutnja samo te lijepe emocije. U njoj se skrije najviše boli. Priča li se o boli, o emocijama koje su preplavljene tugom? Kada u sred jednog takvog razgovora zašutiš jer ako bi rekao još samo riječ suze bi klizile niz obraz. Nisu li i tad osjećaji nadjačali riječi?

Birajte ljude s kojima ćete dijeliti šutnju

Mislim da je on bio osoba koja me naučila da volim, jedina osoba pred kojom sam mogla biti ja ona prava ja; osjetljiva, ranjiva kakva je i većina osoba koje iskreno vole, koje ti otvore dušu i stave srce između dlanova.

Za godinu dana sam se uvjerila da je ljubav najjači skup emocija, ono što te u jednom trenutku digne u oblake, a u drugom te ostavi ogoljenu na hladnoći. To i jest čar ljubavi, ono što te kroz sve vodi.

Ti si moja ljubav.

Željela sam zauvijek biti tvoja i nadala se da ćeš ti uvijek biti moj, pa i sada kad ja više nisam tvoja prefiks na tvom imenu za mene će uvijek biti “moj”.