HiiTrash

1988. godine, jedan od pravih pionira hip hopa, Slick Rick, pravim imenom Ricky Martin Lloyd Walters, također poznat kao i Rick The Ruler, izdao je svoj debitantski album "The Great Adventures of Slick Rick", koji je postao klasik tzv. golden-age hip hopa i otada je okrunjen mnogim priznanjima te se također često spominje kao jedno od značajnijih rap djela tog desetljeća. Pod producentskom paskom Erica Sadlera, Hanka Shockleea, samog Waltersa i neprežaljenog genija iz Run DMC-ja, Jam Master Jayja, album je zauzeo prvo mjesto na Billboardovoj listi najprodavanijih hip hop i RnB albuma. Rick, prepoznatljiv po legendarnom povezu na oku kojega je izgubio još dok je bio beba, rođen u Londonu i odrastao na vrlo opasnim ulicama Bronxa u New Yorku, vrlo je dobro poznavao svijet tinejdžerskog kriminala s kojim se gotovo svakodnevno susretao. Upravo radi toga je i dobio inspiraciju za singl "Children's Story" (mlađe generacije možda ga znaju iz ikonične video-igre Grand Theft Auto: San Andreas) gdje se pozabavio životima dvojice siromašnih unutargradskih mladića i njihove želje za onime čega nikada nisu mnogo imali - novcem, i to onim lakim.

Kultna pjesma, koja je od njenog izlaska semplirana i obrađena još gomilu puta, ironično upakirana u omot "priče za laku noć" u stilu bajki za djecu, opisuje put do dna dvojice tinejdžera koji počnu pljačkati starije ljude u svome kvartu da bi se jedan od njih, već debelo ovisan o krađi, slučajno namjerio na undercover policajca na kojega bi nakon manjeg incidenta izvukao pištolj. Tada počinje potjera između klinca i policije koja je u spotu prikazana komično i veselo, kakve se i doimaju bajke i dječje priče, ali svi zaboravljaju da su one gotovo uvijek surove i nasilne. Što pjesma duže traje, glavni protagonist Rickove priče sve više tone u kriminal bježeći od zakona: susreće se s narkomanom koji mu daje strojnicu, vozi se u ukradenom autu i uzrokuje prometnu nesreću, otvori vatru na policiju i uzme trudnu ženu za taoca. Ukratko - braća Grimm su imala Crvenkapicu koja vuku raspori utrobu, Andersen je imao djevojčicu koja se smrzne i umre, a Slick Rick svijetu je dao djecu koja su pošla u krivom smjeru. A što se dogodi na samome kraju singla? Pokušajte pogoditi. S glazbene strane, značaj opisane pjesme je neizmjeran. Rick The Ruler uspio je snimiti bezveremenski klasik bez refrena, kao što je učinio i sa svojim ranijim hitom "La Di Da Di" kojega je Snoop Dogg uspješno obradio 1993. na svom debitantskom albumu Doggystyle. Stih "Uncle Ricky, will you tell us a bedtime story, please?" danas je jedan od najprepoznatljivijih (a bome i najiskorištenijih) u povijesti žanra kao i doslovno svaka druga rečenica koju Rick ovdje izgovara, a persone iz pjesme kao što je Dave the Dope Fiend također su široko poznate ljubiteljima hip hopa. Rick, osim što svojim feminiziranim i lijenim glasom sablasno uvjerljivo repa, šalje nekoliko jasnih poruka o stanju u društvu i grozotama u koje djeca bivaju uvučena kada žive u sredinama prošaranim siromaštvom i bijedom. Jedan od krucijalnih faktora koje Rick ističe u "priči za djecu" je često vrlo agresivan pritisak vršnjaka koji rezultira u anti-socijalnom ponašanju i naginjaju prema devijantnosti što se preslikava na cijelu zajednicu. Maloljetnička delinkvencija oduvijek je velik problem u društvu, bilo da je riječ o benignom kršenju reda i mira ili pak ozbiljnijim prekršajima poput krađa i nasilja. Faktora rizika je mnogo, počevši od roditelja pa do utjecaja okoline i vršnjaka, ali bez obzira na želju za prevencijom problema, on će uvijek postojati. Uvijek se postavlja pitanje - tko je kriv? Tko je potaknuo kriminalno ponašanje? Zašto su klinci iz Waltersove pjesme postali takvi kakvi jesu? Postoji gomila socioloških teorija koje se  bave devijantnim ponašanjem tinejdžera (i ne samo njih). U kriminologiji, teorija racionalnog izbora govori o tome kako je čovjek sam, a ne okolina glavni razlog socijalno neprihvaljivog ponašanja i to je jedna od teorija najuže povezanih uz delinkvenciju, no čini se kako je u slučaju dječaka u Rickovoj pjesmi najrelevantnija teorija socijalne dezorganizacije koju je razvila čikaška škola. Usko povezana sa humanom ekologijom, teorija povezuje individuu s mjestom u kojemu prebiva i njegovom okolinom, ističući da, što u opasnijem kvartu živi, to će prije činiti nezakonite radnje, što je naposljetku i logično. Dodajte još, kako neki znanstvenici govore, "nezrele mozgove" srednjoškolaca u cijelu jednadžbu i priča o dvojcu iz "Children's Storyja" postaje itekako realna i opravdana. A koliko su ti isti delinkventi danas nasilni? Sudeći po statistikama Ureda za prevenciju maloljentičke delinkvencije Sjedinjenih Država, maloljetnici su 2014. počinili sedam posto od ukupnog broja zabilježenih umorstava u toj državi. Sedamdeset i devet posto tinejdžera koji čine nezakonite radnje staro je 16 ili 17 godina, mladići krše zakon mnogo više od djevojaka, najviše zločina čine crnci, ali dvostruko manje nego prije dvadeset i pet godina, a, vjerovali ili ne, po brojkama su im bijelci sve bliže.

Prvi dio možete pročitati ovdje.

Don McLean poznati je američki folk-rock glazbenik koji se najviše proslavio albumom i istoimenom pjesmom "American Pie". No, na istoj se toj ploči pojavila i još jedno slavno djelo, zvano "Vincent". McLean je napisao "Vincenta" 1971. godine kao šesnaestogodišnjak, nakon što je pročitao biografiju slavnog nizozemskog slikara Vincenta Van Gogha. Čitajući spomenutu knjigu, McLean je odjednom dobio poriv dokazati da taj veliki umjetnik nije bio luđak kakvim su ga mnogi doživljavali, a mislio je da je takvo što najbolje ostvariti pjesmom. Mladi je Don tako sjeo za stol na kojemu je bila kopija slikarove "Zvjezdane noći" te napisao stihove na papirnatu vrećicu. "Vincent" je kasnije postao mnogima omiljen, pa i jednom reperu. "Ne bojim se smrti. Moj je jedini strah vratiti se natrag reinkarniran." Tako je Tupac Shakur repao na svom albumu R U Still Down? Remember Me 1997. godine. Spomenuti je disk imao iznimne rezultate na ljestvicama i digao se do drugog mjesta na Billboardovoj top listi, iako ga kritičari nisu nimalo hvalili. Nakon toga, do 2007. objavljeno je čak još 13 Tupacovih albuma, što LP-a, što EP-a i kompilacija koji su se također odlično prodavali, posebno kompilacija Greatest Hits iz 1998., ali samo je Better Dayz iz 2002. dobio pozitivne ocjene od struke. A takvo što uopće ne bi trebalo čuditi zbog toga što su sve pjesme koje su našle svoje mjesto na tim albumima reciklirani ostaci ostataka Tupacovog nasljedstva koje je objavila njegova majka Afeni zajedno sa suradnicima, kao i sam Death Row Records koji je od tih djela zaradio gomilu novca. Tupac Amaru Shakur je, naime, nešto više od godinu dana prije objavljivanja spomenutog R U Still Down umro u Sveučilišnoj bolnici Južne Nevade u Las Vegasu od unutarnjeg krvarenja, nakon gotovo tjedan dana provedenih u induciranoj komi.

7. rujan 1996., 23:15, Las Vegas, Nevada Suge Knight bjesomučno je pritisnuo papučicu za gas. Glava mu je bila oblivena krvlju, a njegov BMW 750i imao je probušenu gumu. Tupac Shakur ležao je pored njega, na suvozačkom sjedalu, sklupčan i obilno krvareći zbog četiri metka u tijelu. Jedan od njih prošao mu je kroz desno krilo i lijevi testis. Cijela situacija nije izgledala nimalo dobro, a ni jedan ni drugi nisu trebali biti genijalci kako bi to shvatili. Suge Knight kasnije je izjavljivao kako je ranjeni reper zbijao šale na putu u bolnicu. "Pogodili su te u glavu, Suge" navodno se smijao Tupac. "U glavu su te pogodili. Pravi si luzer." Teško je povjerovati u takvo što zbog ozbiljnosti njegovih ozljeda, no ono što se zaista jest dogodilo otprilike kilometar i pol nakon što je dvojac napustio mjesto zločina je to da Knight više nije mogao voziti. Crni BMW probušen mecima stao je na raskrižju Las Vegas Boulevarda i Avenije Harmon. Nije dugo trebalo da se gomila okupi oko najmoćnijih ljudi Death Row Recordsa, a u cijelom metežu pristigla je i policijska patrola na biciklima. Odmah su pozvali hitnu pomoć, a jedan od prvih plavaca koji je stigao na raskrižje bio je i Chris Carroll. Carroll je otvorio vrata do suvozačkog sjedala propucanog BMW-a. Tupac je doslovno ispao iz automobila čim je policajac otvorio vrata. Zazivao je Knighta dok se pokušavao pridići, držeći se objema rukama za BMW. Carroll mu je prišao i upitao ga: "Tko te upucao? Što se dogodilo? Tko ti je to učinio?" Ništa. Tupac je ignorirao njegova pitanja, prelijetajući očima preko njega do Sugea. Carroll je nastavljao zapitkivati, ali reper nije odgovarao. Nakon još desetak sekundi mu se, prema riječima policajca, stanje neobično promijenilo. Shakur kao da se uspio pomalo pribrati. Krvario je, klatio se lijevo-desno, teško je disao, ali bio je potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi. Bio je, barem na pola minute, kompletno smiren. Carroll je, uvidjevši to, još jednom postavio isto pitanje kao i maloprije kada se čuveni reper skljokao na beton. Tada je Tupac policajca napokon pogledao ravno u oči, bez skretanja pogleda. Otvorio je usta i uzeo dah kako bi mogao izgovoriti ono što je želio. Chris Carroll na trenutak je pomislio da će dobiti neke vrijedne informacije, na tren mu se učinilo kako bi on mogao biti taj koji će uhvatiti krivca. Na samu pomisao na to, policajcu je zatreperilo srce. "Jebi se" rekao mu je teškom mukom Shakur. Nakon tih riječi, iz usta mu je počela curiti krv, reper je počeo grgljati i kašljati te je naposljetku pao u nesvijest. Hitna pomoć je stigla, a Knight i Tupac prevezeni su u Sveučilišnu bolnicu Južne Nevade. Carroll je uskočio u kola zajedno s bolničarima nadajući se da će mu reper moći nešto reći, no to se nije dogodilo.

Tupac je stigao u bolnicu iza ponoći, gdje je odmah prevezen u sobu za hitne slučajeve. Na putu do tamo, prema navodima nekih, bio je pri svijesti te je nekoliko puta rekao doktorima da umire. U bolnici, Shakura su nakljukali sedativima i spojili ga na aparate za životnu podršku i respirator, a na kraju je stavljen i u induciranu komu zbog njegovih raznih neuspjelih pokušaja ustajanja iz kreveta. Shakurovu su sobu cijelo vrijeme čuvali zaštitari i članovi Outlawza koji su se bojali kako bi napadači mogli doći u bolnicu i pokušati dovršiti posao. Između ostalih, posjetila ga je i njegova zaručnica Kidada Jones koja je izjavila kako se Tupacu vratila svijest nakon što mu je na CD player pušten, vjerovali ili ne, upravo "Vincent" Dona McLeana. 

Prema njenim riječima, Shakur je slušajući pjesmu jecao natečenih i krmeljavih očiju. Kidada Jones mu se približila i šapnula mu da ga voli. Nakon toga, reper je ponovno izgubio svijest koja mu se nije vratila. Liječnici su 13. rujna priopćili Tupacovoj obitelji kako je najgore prošlo i da Makaveli, kako će ga ljudi poznavati nekoliko tjedana kasnije, ima pedeset posto šanse za preživljavanje. Takve vijesti zvučale su obećavajuće, no medicinski tim nije uspio zaustaviti unutarnje krvarenje nedugo nakon što su reperu odstranili desno plućno krilo. Doktori su ga pokušali oživjeti nekoliko puta, ali neuspješno. Naposljetku, u šesnaest sati i tri minute, Afeni Shakur priopćila je timu liječnika da njezinog sina napokon isključe s aparata. Tako je, u 25. godini, umro jedan od najvećih rap izvođača u povijesti, čovjek koji je za života i nakon smrti postao idol desetaka milijuna ljudi diljem svijeta i koji je do danas prodao više od 75 milijuna albuma. Tupac Shakur tog je petka 13. otišao u nebo zbog četiri hica iz Glocka kalibra 40. A tko je kriv za to?

1. Phillipsova teorija/Biggie Smalls

Novina LA Timesa, Chuck Phillips, 2002. godine objavio je priču u dva dijela koja se pozabavila istragom Tupacova ubojstva, napisanu nakon godišnjeg istraživanja i kopanja po FBI-jevim dokumentima. Njegova istraga, koja je u nastavku opisana, možda je i najprihvaćenija od svih.

Dvadesetjednogodišnji Orlando "Baby Lane" Anderson je, prema Phillipsovim navodima, bio prilično ljutit zbog toga što ga je Tupac ponizio u predvorju MGM Grand Arene u Las Vegasu nakon boksačkog meča između Mikea Tysona i Brucea Seldona. To jest, nije samo Anderson bio ogorčen zbog Shakurovih udaraca, nego i svi članovi bande Southside Crips u kojoj je bio i Baby Lane, koji su te večeri bili smješteni u hotelu Treasure Island. To je mjesto godinama bilo glavno sjedište Cripsa za vrijeme boksačkih mečeva u Las Vegasu. Ali, banda nije imala namjeru gledati borbe tih večeri, već rasprodati drogu, napiti se i zabaviti se s prostitutkama. Nakon što se podigao s okrvavljenog poda u predvorju MGM Arene, Anderson je odbio sve molbe policije što se tiče prijavljivanja njegovih napadača. Ljutito je izašao iz Arene te se uputio u obližnji hotel Excalibur gdje se sastao sa svojom djevojkom. Ondje se njegov biper mahnito glasao - kolege iz Southside Cripsa čule su za tučnjavu.

Anderson se, nakon presvlačenja, sastao s njima u već spomenutom Treasure Island hotelu koji je bio poznat po velikoj neonskoj lubanji i prekriženim kostima na ulazu. Uputio se u hodnik pun gustog dima marihuane i smrada alkohola gdje se nalazila soba rezervirana isključivo za Cripse. Kada je otvorio njena vrata, Baby Lane je ugledao nekolicinu ljutitih lica koja su bila uprta ravno u njegovo isprebijano lice. Dok se svima vrzmalo po glavi pitanje tko će izvršiti osvetu, odnosno tko će povući okidač, banda se odvezla do iznajmljene kuće u kojoj su držali veliku količinu oružja namijenjenog posebno za ovakve akcije. Rekli su vlasniku kuće da brže-bolje odnese još oružja u hotel. Izvorni plan im je bio, Phillips dalje piše, zaskočiti Shakura nakon njegovog nastupa u Klubu 662 - željeli su napuniti dva kombija do zuba naoružanim Cripsima koji bi se pritajili i čekali. No, to se nije dogodilo. Umjesto toga, članovi bande odlučili su uzeti telefon i nazvati jednog starog, poznatog klijenta.

Christopher Wallace, odnosno The Notorious B.I.G., javnosti poznat i kao Biggie Smalls, prvi je kontakt s Cripsima navodno imao 1995. kada su njegovi kolege, u strahu za njegov život zbog neugodnih odnosa između njega i Tupaca, unajmili članove te losanđeleske bande za tjelohranitelje repera iz Brooklyna. U idućih godinu i pol, banda je bila plaćena kako bi štitila Wallacea u njegovim posjetima Zapadnoj obali, a dobili su i pristup raznim zabavama, provode s obožavateljicama i slične stvari. Stvari su, prema Phillipsovom izvještaju, s vremenom otišle tako daleko da je Biggie Smalls počeo gestikulirati znakove Cripsa na koncertima, nazivajući ih svojim prijateljima i pozivajući ih na binu tijekom svojih nastupa. Ali ono što je bilo čuvano u strogoj tajnosti je njegova ponuda Cripsima - ponuda za ubojstvo Tupaca Shakura, koji ga je već godinama javno ponižavao, a možda je i poseksao Wallaceovu ženu, Faith Evans.

Sedmoga rujna 1996. godine, Cripsi su odlučili prihvatiti ponudu. Phillips piše kako je banda poslala izaslanika u MGM penthouse gdje je Biggie boravio pod lažnim imenom. On nije gledao borbu između Tysona i Seldona, ali je zato brzo čuo za Tupacov indicent u kojemu je žrtva bio Orlando Anderson. Wallace je navodno prihvatio zahtjev Cripsa za milijun dolara odštete povodom ubojstva Shakura, ali, kako je jedan svjedok otkrio, banda je morala ispuniti i jedan njegov zahtjev, a to je bio ubiti Tupaca Biggiejevim vlastitim pištoljem - Glockom kalibra 40. Oko 11 navečer, dok su policajci zaustavili Knighta i Shakura zbog neposjedovanja registarskih oznaka na BMW-u i preglasne glazbe, Orlando Anderson i još troje Cripsa spuštali su se dizalom u predvorje Treasure Island hotela. Odande su izašli na parking i sjeli u bijeli Cadillac. Peti Crip sjeo je u žuti Cadillac s kalašnjikovom u rukama, spreman izvršiti zadatak ukoliko pođe po zlu. Takvo što nije bilo potrebno. Nakon vožnje po svjetlećim ulicama Las Vegasa u smjeru Kluba 662, skrenuli su na Flamingo Road i ugledali Sugeov crni BMW i njegovu pratnju. Odlučili su odbaciti prvotni plan - ovakvu su priliku morali iskoristiti. Ruka koja je izvirila kroz spušten prozor bijelog Cadillaca bila je ona Orlanda Andersona koji je, iako ga je lice još uvijek boljelo od Shakurovih udaraca, osjećao kao pobjednik dok je istu osobu koja je njega prebila bušio mecima iz Wallaceovog pištolja. Sve se dogodilo prebrzo da bi netko iz Death Rowa mogao reagirati na vrijeme. Cadillac je, kao što je već rečeno, nestao u noći, Biggie Smalls i Orlando Anderson dobili su svoju osvetu. A što je bilo dalje? Orlando "Baby Lane" Anderson zaista je bio jedan od sumnjivaca u cijeloj priči - policija ga je ispitala jedan jedini put, a on se rezolutno branio od svega, ponavljajući kako je on sam veliki fan Tupaca Shakura te kako ga nikada ne bi ubio. Policija Las Vegasa odbacila je mogućnost Andersonove umiješanosti u smrt slavnog repera, dijelom i zbog toga što je jedini svjedok koji je mogao prepoznati ubojicu, Yaki Kadafi iz Outlawza, dva mjeseca poslije napada na Shakura i sam, vrlo zanimljivo, ubijen. Anderson je, pak, skončao 1998. u pucnjavi koja nije imala veze sa Shakurovim umorstvom. Zanimljivo, Baby Lane je bio dugogodišnji prijatelj Eazy-E-a, repera iz Comptona koji je umro godinu ranije i to od AIDS-a. Što se Biggie Smallsa tiče, on je svoju sudbinu dočekao 1997. u vrlo sličnim okolnostima poslije Soul Train nagrada u Los Angelesu kada ga je nepoznati vozač Chevroleta Impale upucao također četiri puta dok je Wallace također - sjedio u automobilu. Da pogodite, ubojica, isto kao i u Shakurovom slučaju, nikada nije pronađen. B.I.G.-ev alibi za tu večer? Biggiejeva obitelj ponudila je dokaze u njegovu korist, uz izjavu kako je reper te večeri bio u New Yorku snimajući pjesmu u studiju. Wallaceov menadžer Wayne Barrow i reper Lil' Cease potvrdili su kako su bili s The Notorious B.I.G.-em ondje. The New York Times su, kako bilo, ocjenile dokaze neuvjerljivima, pozivajući se na to da dokumenti koje je reperova obitelj ponudila ne pokazuju kada su točno napisani te da je digitalni izvještaj o snimanju pjesme Nasty Boy mogao biti stvoren bilo kada. S druge strane, web stranica The Smoking Gun, koja objavljuje dokumente i izvještaje na internetu, ocjenila je Phillipsove dokumente iz FBI-ja - lažnima.

2. Kadingova teorija/Sean Combs

Umirovljeni detektiv LAPD-a, Greg Kading, koji je tri godine vodio specijalnu radnu grupu koja je istraživala ubojstvo Tupaca Shakura, ali i Biggieja Smallsa, ima svoju vlastitu teoriju o tome tko bi mogao biti taj koji je naručio ubojstvo repera iz Death Rowa u svojoj knjizi, a kasnije i dokumentarcu Murder Rap.

Prema njemu, Sean "Puff Daddy" Combs platio je izvjesnom Keithu Davisu milijun dolara za ubojstvo Tupaca i Sugea Knighta. Navodi kako je Davisov nećak bio taj koji je povukao okidač, štoviše, dobio je priznanje na snimci. "Da sam ja bio na toj strani, ja bih ga ukokao" izjavio je Davis. "Ali on je bio na toj strani." Taj "on" je, vjerovali ili ne, Orlando "Baby Lane" Anderson. Davis dalje govori kako je u sobi punoj Cripsa Puffy izjavio kako će dati "bilo što" za Shakurove i Knightove glave. Kading je izjavio kako je s vremenom skučio Davisa tako da se ovaj više nije mogao izvući. Kada je Sean Puffy prvi put čuo za te optužbe, nazvao ih je "uličnim problemima", a kasnije "potpunom fikcijom i bedastoćama".

Kading ne vjeruje da će priča ikada završiti na sudu osim ako ga Sean Combs ne tuži (čime je i prijetio), a misli kako ima vrlo jake dokaze o tome tko je izvršio napad na Shakura, ali i Biggieja Smallsa, za kojega misli da ga je "skinuo" Suge Knight u naletu osvete, tj. da je platio članu Bloodsa, Wardellu "Poouchieju" Fouseu 13 tisuća dolara za ubojstvo Christophera Wallacea. Što nas svakako dovodi do iduće, mnogo veće teorije...

3. Pooleova teorija/Suge Knight

"Bez ikakvog razmišljanja, da. Sigurno je to učinio. On je naručio Tupacovo ubojstvo" ispalio je nedavno kao iz topa Jerry Heller, bivši menadžer legendarne grupe N.W.A., koji je i sam poznavao Suge Knighta.

Neupućenima bi se možda činilo vrlo konfuzno, možda čak i paradoksalno mišljenje o tome da je Suge Knight, Tupacov prijatelj i čovjek koji ga je izvukao iz zatvora plativši jamčevinu od gotovo dva milijuna dolara, imao prste u opisanom ubojstvu. Pa, valja se pozabaviti nekim prljavim detaljima iz Death Rowa, ali i, kako biste se lakše uvjerili na što je sve CEO te izdavačke kuće sposoban, prisjetiti se (podulje) Knightove prošlosti. Zato smo za vas pripremili i specijalan dodatak ovom tekstu kojega možete pročitati ovdje.

Da, Suge Knight nikako nije miran i pošten čovjek i zbog toga bi neki stvarno mogli povjerovati da je on bio mastermind iza ubojstva Tupaca Shakura. A koji su mogući motivi? Najzanimljiviju teoriju o tome dao je Russell Poole, detektiv LAPD-a. Pa, ako je netko profitirao od Tupacove smrti, onda je to Sugar Bear. Od onih 13 nabrojanih posthumnih albuma kralja hip hopa čak ih je 11 proglašeno platinastim, a kad uzmete u obzir i glasine da je Tupac namjeravao napustiti Death Row Records i osnovati svoju kuću, Makaveli Records, te da je dao otkaz svom odvjetniku koji je ujedno bio u Sugeov advokat, priča zasigurno počinje imati smisla, iako se čini nategnuta naspram one koja povezuje Biggie Smallsa s ubojstvom, sudeći po tome da je Chuck Phillips detaljno opisao cjelokupni događaj iz FBI-jevih (lažnih?) dokumenata. Na ovaj je način Suge Knight mogao beskonačno zarađivati od Shakurove smrti što se i dogodilo i istovremeno se riješio konkurencije u obliku Makaveli Recordsa. Mogul je, navodno, Tupacu dugovao i mnogo novca, u nekim izvještajima čak oko tri milijuna dolara, čemu ide u prilog tužba Afeni Shakur protiv Death Row Recordsa. Također, općepoznata je činjenica kako su ljudi iz Death Rowa bili prilično nekooperativni što se tiče istrage oko ubojstva. Sam je Suge za ABC izjavio kako, kada bi znao tko je ubio Tupaca, to nikada ne bi rekao policiji. "Apsolutno..." zaustio je Knight i zatim zastao. "Ne bih." "Zašto?" upitali su ga. "To nije moj posao" klimavo je odgovorio šef Death Rowa. "Ne rješavam ja ubojstva." Poole dalje navodi kako je Knight naručio ubojstvo Biggieja Smallsa kako bi sa sebe otresao pozornost. Zanimljivo, sve pretpostavke ukazuju na to da je Suge zaista mogao biti taj koji je kriv za ubojstvo Christophera Wallacea. Poole je, za vrijeme svoje istrage došao do zaključka kako su Knight, korumpirani policajac, Blood te Sugeov prijatelj na platnom spisku Death Rowa David Mack i broker Amir Muhammad koji je ispalio fatalne hice organizirali ubojstvo njujorškog repera. Šef policije je navodno također primio mito od Knighta, a u kući Davida Macka nađen je isti auto koji je viđen na mjestu umorstva kao i čahure Gecko 9mm pištolja, inače vrlo rijetke municije, kojom je ubijen The Notorious B.I.G.  Veliki dio korumpiranih policajaca Los Angelesa uhićen je inače tijekom skandala Rampart, a i spomenuti Mack - radi pljačke banke.

Ovaj je tekst izvorno zamišljen kao dio velikog teksta 7-9-96 koji obrađuje ubojstvo Tupaca Shakura. No, zbog pozamašne dužine, odlučili smo ga objaviti samostalno tako da se može čitati i u sklopu tog teksta, a i bez. Uživajte!

Ako ne znate tko je Suge Knight, onda vjerojatno ne znate ni za sve njegove egzibicije, odnosno strahote kojima je zagorčao ljudima živote. Sve je počelo još kada je, kao obećavajući igrač američkog nogometa, uhićen jer je fizički napao svoju tadašnju djevojku i odrezao joj kosu. Te iste godine na Noć vještica, Knight je ponovno uhićen, ovaj puta zbog pucnjave na vozača automobila kojega je želio ukrasti.

Marion Knight Jr. rođen je 1965. u Comptonu, Kaliforniji. Za srednjoškolskih dana bio je velika sportska zvijezda u Srednjoj školi Lynwood gdje je imao i vrlo dobre ocjene. Zbog tih svih uspjeha uspio je dobiti stipendiju na Sveučilištu u Nevadi gdje je dvije godine igrao američki nogomet. Nakon fakulteta je čak i odigrao jednu utakmicu u NFL-u za Los Angeles Ramse. Suigrači ga danas opisuju kao “duhovitog momka koji je uvijek bio jedan od najveselijih ljudi u ekipi”.

Kada je shvatio da, usprkos neosporivom talentu, za njega ipak nema šoldi u svijetu footballa, ambiciozni se Suge okrenuo tjelohraniteljskom poslu. Njegov je klijent bio i Mario Johnson koji je tvrdio kako mu tadašnja velika (bijela) rap zvijezda, Vanilla Ice, ukrao pjesmu te kako su stihovi za hit "Ice Ice Baby" zapravo Johnsonovi. Čuvši to, brižni je Suge zajedno sa svojom jednako ogromnom i prijetećom ekipicom počeo slijediti jadnog Roberta Van Winklea, kako je pravo ime Vanille Icea, kamo god on pošao. Kada bi ovaj otišao u restoran - Suge i kompanija bili bi tamo. Kada bi otišao u birc - Suge i kompanija bili bi tamo. Kada bi se otišao posrati - Suge i kompanije bili bi (zamalo) ondje. I tako je, nevjerojatno, kada se Vanilla Ice vratio u svoju hotelsku sobu nakon jednog koncerta, Suge bio točno ondje s, još nevjerojatnije, grupicom svojih momaka. Prišao je zbunjenom Van Winkleu, ščepao ga, odveo na balkon i prebacio ga preko, držeći ga samo za gležnjeve. "Prodat ćeš sva prava za tu pjesmu nama!" zaurlao je Knight. Prestravljeni Van Winkle gotovo se upiškio od straha te, naravno, želeći spasiti vlastitu glavu, prodao prava za pjesmu, a i cijelu svoju karijeru, Suge Knightu i njegovim momcima. Naravno, danas Van Winkle sve to poriče, ali nekoć je bio nevjerojatno uvjerljiv u svojoj priči.

Nakon što je uspio povući te novce, a i dobiti financijsku injekciju od Michaela "Harry-O-a" Harrisa, kralja droge koji je bio neka vrst američkog Escobara, Knight je imao sve što mu treba za osnivanje vlastite izdavačke kuće, Motowna devedesetih, što mu je bio san. Sve osim izvođača. Njih je dobio tako da je Dr. Drea, The D.O.C.-a i pjevačicu Michel'le oslobodio ugovora koje su imali s Ruthless Recordsima čiji je vlasnik bio Eazy-E. Naravno, ni to nije ostvareno na pošten način, već prebijanjem jadnog Eazyja koji je nakon toga imao ozbiljne zamisli o ubijanju Suge Knighta. No, Jerry Heller, njegov menadžer, spriječio ga je u tome i nebrojeno puta izjavio otada kako je požalio što je to ikada učinio. Tako je nastao Death Row Records, a priča između Eazyja i Sugea, prema nekima, tada nije završena. Malo je poznato kako je Eazy-E, koji je umro od AIDS-a kako je već navedeno u tekstu 7-9-96, krajem 1995. išao na akupunkturu u Burbank kod korejskog kiropraktičara. Nekoliko mjeseci kasnije odjednom mu je dijagnosticiran HIV, a Eazy se srušio i umro nedugo nakon toga, što je vrlo neuobičajeno za tu bolest. Njegova žena i djeca nikada nisu zaražena, kao ni mnogo ljubavnica što ih je imao. Ništa to ne bi izgledalo previše povezano i sumnjivo da godinama kasnije, 2003., Suge nije došao u show Jimmyja Kimmela i raspričao se o novim metodama ubojstva, spominjujući ubrizgavanje krvi osobe zaražene HIV-om nekom ljutom neprijatelju. "Kao kod Eazy-E-a, kužite?" izjavio je tada Suge.

1992., negdje uoči objavljivanja klasika The Chronic Dr. Drea, isti je legendarni reper i producent pozvao dvojicu talentiranih mladih repera, braću Lynwood, na snimanje pjesama. Za vrijeme snimanja zatrebao im je telefon kojega su i pronašli, ali nisu znali kako je taj telefon bio namijenjen zvanju samo i isključivo Michaella "Harry-O" Harrisa. Kada je Suge ušao u studio i vidio tko koristi tu spravu, natjerao je sirotu braću Lynwood da se skinu do gola, zatim ih je pretukao, izvadio pištolj i pucao u strop kako bi ih prepao, uzeo njihove dokumente kako bi mogao vidjeti njihove adrese i osobno posjetiti njih i njihove obitelji ukoliko odu na policiju, a zatim ih je otjerao. No, cijela epizoda nije povoljno završila za Sugea pošto je kasnije FBI doznao za događaj i na kraju strpao Knighta u zatvor na devet godina.

1994. je, pak, R&B grupa Jodeci počela skakutati oko Death Rowa. Njihov je producent, DeVante Swing, surađivao sa spomenutom izdavačkom kućom kod produkcije soundtrackova za filmove Murder Was the Case i Above the Rim. Ali, godinu dana prije toga, Swingu se dogodilo nešto što je, prema nekima, zauvijek utjecalo na njegovu psihu. Tri čovjeka su provalila u njegov dom usred noći, zavezali ga, tukli ga pištoljem i odnijeli mu nakit u vrijednosti od preko 160 tisuća dolara. Mnogi govore da je Suge Knight bio kolovođa cijele pljačke, a neki čak navode kako su pljačkaši čak i sodomizirali Swinga.

U rujnu 1995. Suge i Puff Daddy, ljuti neprijatelji, igrom su se slučaja našli zajedno na zabavi u Atlanti. Naravno, izbila je tučnjava tijekom koje je Jeff Robles, zaštitar u Death Rowu i navodni član Bloodsa, ubijen. Suge se htio što prije osvetiti Puffyju čiji su tjelohranitelji počinili taj zločin. Nedugo nakon toga, promotor koncerata Mark Anthony Bell iz New Yorka primio je čudan telefonski poziv u kojemu ga je neki muškarac tražio kućnu adresu Puff Daddyja. Bell je odbio odati anonimnom glasu tu informaciju. Tri se mjeseca kasnije našao na božićnoj zabavi zajedno sa, pa kome drugim nego Suge Knightom, koji ga je odveo u VIP sobu i počeo mučiti, zahtijevajući adresu Seana Combsa. Navodno je Bell bio pretučen, opljačkan i natjeran popiti čašu urina. Kada ga je Newsweek upitao što misli o incidentu, Suge je hladno komentirao: "Ne pišam u čaše za šampanjac." To nije ni približno sve. Naš je dobri, stari Sugar Bear - tako su ga roditelji i rodbina zvali dok je bio klinac, "Slatki medo" u slobodnom prijevodu, ime mu ne može bolje pristajati - odrađivao intervju u svojoj rezidenciji za New Yorker kada je novinar, očito neupućen u Knightove običaje, nazvao jedan od njegovih odgovora glupim. Slatki je i simpatični Medo tada zgrabio novinara i nadvio njegovu glavu nad akvarij pun pirana. "Jel' bi ti se sad sviđalo da ti moje ribe pojedu tu jebenu facu, ha?" ljubazno je upitao Medvjedić. Vidno potresen, novinar je nekako uspio sjesti nazad na svoju stolicu i nastaviti intervju kao da se ništa nije dogodilo.

Priča o Happyju Waltersu također je dobra. Happy je bio menadžer RZA-e iz ikoničnog Wu Tang Clana kada se narugao Sugeu Knightu u nekim izjavama, a prema nekima je i šef Death Rowa želio RZA-u u svojoj firmi. Kako bilo, Happy Walters je u ljeto 95' otet u Los Angelesu i na nekoliko je dana jednostavno nestao. Pronađen je nekoliko dana kasnije malo dalje, u hotelu u Long Beachu, ošamućen, izubijan, a na koži mu je netko gasio cigare. Happy nije bio nimalo hepi. Pitamo se tko bi to mogao, dovraga, biti?

2003. Suge je ponovno završio u zatvoru jer je autom udario čovjeka na parkiralištu. 2005. je pak, upucan u nogu na zabavi koju je vodio Kanye West. Tri godine kasnije potukao se ispred noćnog kluba u Los Angelesu zbog novca i izgubio - netko ga je nokautirao. Iste godine policija ga je uhvatila kako prebija svoju djevojku Melissu Isaac. 2014. na još jednoj zabavi, koju je ovaj puta vodio Chris Brown, ponovno je upucan i to šest puta. Iste je godine zajedno s komičarom Kattom Williamsom uhićen jer je fotografu Leslieu Reddenu ukrao aparat. U međuvremenu je bankrotirao, rasprodao svu imovinu kao i famozni Death Row Records, a zatim se dogodio i incident iz 2015.

Knight je pokušao ući na set filma Straight Outta Compton i dati osobno do znanja ekipi kako mu se ne sviđa način na koji je čuo da će ga prikazati u filmu, ali nije pušten, pa je svojim terencem doslovno pregazio dva čovjeka te jednog od njih ubio. Zbog toga Suge trenutno opet visi u zatvoru, a bez novca na računu nikako ne može platiti vrtoglavih 25 milijuna dolara jamčevine. Da, zaista vrtoglavih, jer se i sam Knight strovalio u sudnici kada je čuo koliko mora platiti za svoju slobodu.

Ako vam se ikada ukaže prilika da posjetite Fifth Ward u Houstonu, upitajte nekog mještana ima li koja širokoj javnosti poznata ličnost koja potječe odatle. Mogli bi vam nabrojati nekoliko imena i prezimena, ali vjerojatno biste prvo čuli ono Georgea Foremana, neprikosnovene legende boksa, olimpijskog i dvostrukog svjetskog prvaka teške kategorije. 

Ikona koja je danas uspješan poduzetnik zapravo je rođen u gradiću Marshallu u Teksasu, a u Houston se preselio kao dječak zajedno sa šestero braće i sestara. Počeo je trenirati boks krajem šezdesetih, a ostalo je povijest - iz osamdeset i jedne borbe ima sedamdeset i šest pobjeda, a u karijeri se tukao protiv ostalih velikan poput Joea Fraizera, Muhammada Alija, Evandera Holyfielda i mnogih drugih. Jedini gigant s kojim Foreman nije stao u ring jest Mike Tyson.

Želio i jest i to 1995., kada je držao titulu najstarijeg prvaka svijeta u teškoj kategoriji, no odbio se boriti protiv mnogo manje poznatog Tonyja Tuckera, što mu je naložila Svjetska boksačka organizacija. Zbog tog čina, naslov mu je oduzet, a priliku za ugrabiti ga, osim Tuckera, najednom je dobio Bruce Seldon, dvadesetosmogodišnji anonimac kojega su mediji unaprijed proglasili autsajderom. No, "The Atlantic City Express", kako su ga nazivali, uspio je pobjediti svog protivnika nakon tehničke odluke suca. Naime, oko jadnog Tuckera od siline Seldonovih udaraca potpuno je nateklo i zatvorilo se te sudac nije imao nikakvog drugog izbora nego da okruni dojučerašnjeg underdoga velikim pobjednikom.

Nakon tog trijumfa, Seldon je dobio težak zadatak obrane naslova protiv zvijeri koja je tek nedavno izašla iz zatvora zbog služenja kazne za silovanje osamnaestogodišnjakinje u hotelskoj sobi u Indianapolisu. Naravno, riječ je bila o istom velikanu s kojim je i George Foreman želio stati u ring, radilo se o Mikeu Tysonu. 

Datum i lokacija velike borbe? 7. rujan 1996. godine. MGM Grand Arena, Las Vegas, Nevada.

Tupac Shakur u 1996. ušao je, kao i u gotovo svaku godinu svoga života - burno. Nakon izlaska iz zatvora i prelaska u notorni Death Row Records, brzo se uhvatio snimanja svog četvrtog po redu albuma, simbolično naslovljenog All Eyez On Me, jer su, zaista, sve oči bile uprte u popularnog i kontroverznog repera. Na tom albumu, kojega danas drže jednim od najutjecajnijih produkata devedesetih u svijetu zabave uopće, prošaranim zvukom g-funka, Tupac se udaljuje od nekadašnjih socijalnih i politički angažiranih tekstova i, po modi izdavačke kuće, počinje glorificirati takozvani "Thug life" način života čiji je termin sam i izmislio. Epsko djelo hip-hopa, debeljuca koja sadrži čak 27 pjesama na dva diska, iznjedrila je hitove kao što je bezvremenska California love, popela se na sam vrh Billboardove top liste albuma i do dana današnjeg prodala se u više od deset milijuna kopija. Njegov nevjerojatan uspjeh potvrđuje i činjenica da je album potvrđen pet puta platinastim u samo dva mjeseca. All Eyez On Me bio je, sasvim sigurno, udarac u sridu za Shakura, te zato nije trebalo dugo da se radišni Tupac posveti snimanju idućeg Svetog grala hip-hopa. No, negdje na pola puta između pretvorbe 2paca u Makavelija, njegovu novu umjetničku personu, dogodio se singl koji je, prema nekim teorijama, obilježio sudbinu po mnogima najvećeg repera u povijesti žanra. Dogodio se Hit 'Em Up.

Pjesma je napisana i snimljena u svibnju 1996., a Tupac je za potrebe snimanja kontaktirao svoje dobre prijatelje iz njihove nekadašnje grupe Dramacydal. Tako su nastali Outlawzi, Shakurovi "šegrti" koji s vremenom nisu zasjali onako kako je bilo predviđeno. Tekst jednoga od najagresivnijih diss trackova ikad vrti se oko nasilnog pljuvanja po Biggieju Smallsu, izdavačkoj kući Bad Boy Records i svim njezinim suradnicima. Od početnog "Yeah, that's why I fucked your bitch you fat motherfucker" (da, Tupac je tvrdio kako je spavao s Biggievom ženom Faith Evans) do završnog "Fuck them, we Bad Boy-killers", Tupac i njegova kompanija lirički masakriraju glavne igrače Istočne obale te dodatno dolijevaju ulje na vatru zabrinjavajuće napetim reperskim odnosima između Los Angelesa i New Yorka koji su počeli godinu ranije kada je Suge Knight, direktor Death Row Recordsa, prouzročio prve iskre provociranjem konkurenta Seana Combsa (Puff Daddyja), glave Bad Boy Recordsa na široko praćenim Source Awardsima. Budućnost je izgledala neizvjesno, a mržnja između Tupaca i Notorious B.I.G.-a sve je više rasla. A nekoć su bili prijatelji.

30. studenog 1994., neko vrijeme nakon što su se upoznali, razgovarali, zafrkavali i partijali zajedno, Biggie Smalls pozvao je Tupaca Shakura na snimanje pjesme u Quad studijima u New Yorku. Oko pola jedan ujutro, nakon završenog posla, Tupac se spremao za odlazak kući kada su ga tri nepoznata muškarca zaskočili samoga u lobiju studija, opljačkali i upucali pet puta - dvaput u glavu, dvaput u prepone i jednom u ruku. Tupac je hitno prevezen u bolnicu Bellevue, a nakon incidenta još iz invalidskih kolica prst je počeo upirati u Biggieja, Puff Daddyja i biznismena Jamesa Rosemonda, poznatijega pod imenom Jimmy Henchmen. Oni su, naravno, sve optužbe poricali i označavali ih trivijalnim bedastoćama. Tada su postavljeni vraški jaki temelji za sve što je došlo nakon toga, uključujući i "Who Shot Ya", pjesmu u kojoj se ogorčeni Biggie ruga Shakurovoj nesreći i cijelom događaju. Jedna od glavnih stvari koje su uslijedile nakon toga upravo je i spomenuti Hit 'Em Up.

Vratimo se u 1996., dan prije najavljenog meča između Tysona i Seldona. Tupac Shakur izašao je iz Lacey studija u Los Angelesu gdje je završio snimanje svog najnovijeg glazbenog videa. Nakon toga, vratio se kući u svoju vilu u Calabasasu, u brdima zapadno od doline San Fernando kako bi uhvatio nekoliko sati sna. Iduće jutro, njegova sestrična Jamala Lesane probudila ga je i podsjetila kako se Shakur valja spremiti za njegov put u Las Vegas, gdje će, poslije odgledanog meča na kojega su ga pozvali njegov menadžer i Suge Knight, nastupiti i u lokalnom noćnom klubu. Zajedno s njim bila je i njegova zaručnica Kidada Jones, kći legendarnog glazbenog producenta Quincyja Jonesa. "Pac nije želio ići" otkrio je nekoliko godina kasnije njegov prijatelj i član Outlawza, E.D.I. Mean. "To je bilo potpuno jasno. Imao je raznih obiteljskih i ostalih problema koje je želio riješiti i nije ga baš veselio put u Vegas." Tupac je stigao u Las Vegas negdje oko petnaest sati. Nakon što se smjestio u hotelu, krenuo je ubijati vrijeme kockajući u hotelskom casinu kako bi potrošio deset tisuća dolara koje je donio sa sobom u džepu. Uz njega je cijelo vrijeme bio i jedan od njegovih tjelohranitelja, Frank Alexander, te pripadnici Outlawza. Nakon nekoliko sati trošenja novca i ispijanja alkohola, Tupac se uputio pogledati boksački meč zajedno sa Suge Knightom i pritom pozdraviti svog prijatelja Mikea Tysona. Pritom je zabranio odlazak iz hotela i svojoj zaručnici i sestrični, preklinjujući ih da ostanu u svojim sobama, kako je kasnije izjavila Jamala Lesane. I čim je stigao pred ulaz MGM Arene, Shakurovi fanovi počeli su dolaziti sa svih strana i Frank Alexander imao je nezahvalan zadatak odvojiti te ljude od svog šefa. Nakon nekoliko minuta zamornog probijanja kroz gomilu, Tupac je napokon ušao u arenu.

Bruce Seldon deset godina prije velikog meča ležao je u zatvoru zbog razbojstva i tko zna kako bi reagirao kada bi mu netko rekao da će se u budućnosti boriti pod svjetlima MGM Arene oči u oči s najuspješnijim boksačem svog vremena. Čovjek bi rekao da će The Atlantic City Express biti posebno motiviran uoči takve borbe, no dogodilo se suprotno - Bruce Seldon te je večeri ispod kiselog osmijeha odavao vrlo preplašen dojam. S druge strane, tridesetogodišnji Mike Tyson izgledao je maksimalno koncentriran, držao se ozbiljno, čak i pomalo zastrašujuće. Nakon predstavljanja dva borca i suca meča, sve je bilo spremno za početak. Od prvog zvuka zvona, Tyson je uspostavio dominaciju. Seldon je pokušavao uzvratiti njemu prepoznatljivim kratkim direktom, no njegov je protivnik uspješno izmicao tim naletima. Potvrda Tysonove prevlasti došla je već nakon jedne minute i devetnaest sekundi prve runde kada je "Iron", kako su ga zvali, nokautirao Seldona lijevim krošeom. Nakon što je sudac već došao do brojke osam, The Atlantic City Express uspio se podići da bi ga gotovo odmah nakon toga Tyson ponovno složio na zemlju još jednim lijevim krošeom. Seldon se nekako uspio pridići, no vidjelo se kako boksač gotovo da ne zna za sebe te je izgubio ravnotežu i sudac je proglasio Mikea Tysona novim prvakom teške kategorije bez da se ovaj oznojio. Ikona boksa odmah je pohitao uplakanom Seldonu u zagrljaj dok su ljudi iz publike vikali kako je cijeli meč namještaljka. Pet minuta slave Brucea Seldona tako je završilo, a Tupac Shakur se u toj vrevi vrlo lijepo zabavljao.

Nekoliko minuta kasnije izašao je iz arene zajedno sa Suge Knightom, Outlawzima i nekolicinom drugih ljudi iz Death Row Recordsa. Šetajući predvorjem, jedan od Sugeovih tjelohranitelja, izvjesni Trayvon, zabrinuto je pohitao prema Shakuru te mu došapnuo na uho kako je prepoznao čovjeka u foajeu koji ga je prije nekoliko tjedana opljačkao. Ta je osoba, imena i prezimena Orlando Anderson, bila član losanđeleske bande Southside Crips, rivala jednako poznatih Bloodsa čiji su članovi bili usko vezani uz Death Row - veliki gazda Suge Knight i sam je bio jedan od njih. Tupac je, čim je to čuo, u maniri pravog sljedbenika "thug lifea" odlučio očitati razbojniku lekciju. Prišuljao se Baby Laneu, kako mu je bio nadimak, zaskočio ga... I tada je nastao apsolutni kaos.

Frank Alexander uspio je izvući Tupaca iz gomile koja je nemilosrdno tukla i cipelarila mladog Andersona i odvesti ga natrag u njegovu hotelsku sobu, gdje se Shakur trebao presvući prije odlaska u Club 662 u kojemu je imao zakazan nastup. Kada se vratio u hotel, reper je entuzijastično opisivao tuču u predvorju od maloprije svojoj sestrični i zaručnici, ponosan na to što je na nečijem licu uspio isprobati svoj novi zlatni prsten. Prilikom presvlačenja odlučio je ne obući pancirku koju je u to vrijeme nosio sa sobom kuda god išao, zbog paranoje od ponavljanja napada iz 1994. godine. "Inače se ne bi odvajao od nje, ali tog dana jest, jer mu je bilo prevruće u njoj" izjavili su E.D.I. Mean i Jamala Lesane. Nakon toga, Tupac se spustio zajedno sa svojim prijateljima na hotelski ulaz gdje ga je čekao Suge Knight i ostatak ekipe iz Death Rowa. Nakon pozdrava, dvojac je otišao nasamo porazgovarati na nekoliko minuta dok su ostali bili spremni za polazak u klub. Kada su se vratili, Tupac i Suge sjeli su zajedno u auto šefa Death Rowa, crni BMW 750i sedan, ponovno nasamo, dok ih je pratnja slijedila u odvojenim vozilima. Oko dvadeset tri sata i pet minuta, Knighta i Shakura zaustavila je policija zbog preglasne glazbe i neposjedovanja registarskih oznaka. Nakon što su policajci našli tablice u Knightovom prtljažniku, pustili su ih bez opomene.

Pet minuta kasnije, u dvadeset tri sata i deset minuta, Knight, koji je bio vozač, stao je na crvenom svjetlu na raskrižju Flamingo Roada i Koval Lanea, preko puta hotela Maxim. Dok su čekali zeleno svjetlo, s njihove lijeve strane stao je automobil s dvije ženske osobe u njemu. Shakur, koji je stajao i gledao ih kroz krovni otvor BMW-a, razmjenio je s djevojkama nekoliko riječi i pozvao ih da im se pridruže u Clubu 662. U međuvremenu, s njihove desne strane navezao se bijeli, četverovratni Cadillac koji je bio dupkom pun ljudi. Dok je Shakur razgovarao sa ženama, Suge Knight je pogledao u drugom smjeru. Cadillac na desnoj strani je na sekundu stao i spustio prozore. Nepoznata ruka izvirila je iz tame automobila držeći pištolj u rukama i otvorila vatru na Shakura. Pogodila su ga četiri metka; po jedan u prsa, ruku, bedro i plućno krilo. Jedan metak se odbio i okrznuo glavu Sugea Knighta. Semafor je pokazao zeleno svjetlo i vozač bijelog automobila stisnuo je gas. Yaki Kadafi, član Outlawza i Tupacove pratnje, pokušao je svojim autom sustići napadače, no bilo je prekasno. Cadillac je nestao u noći i više nikada nije pronađen.

U SAD-u, točnije, u Kaliforniji, postoji jedno mjesto koje je obilježilo rap i o kojemu se u posljednje vrijeme priča više nego ikada. Osnovano je pradavne 1888. kada je petstotinjak osvajača Zapada odlučilo stvoriti novi grad koji je trebao pružiti utočište svim doseljenicima u još uvijek pomalo neistraženoj i opasnoj zemlji. U idućih nekoliko desetljeća grad se počeo pomalo širiti i razvijati, a taj razvoj nije previše uzdrmao ni razoran potres koji se ondje dogodio tridesetih godina prošlog stoljeća. Tada je spomenuto mjesto brojalo nešto više od 12 tisuća žitelja. Samo jedan je od njih bio crnac, što u današnje vrijeme, kada je opisano mjesto već tisuće puta opjevano u filmovima, dokumentarcima, pjesmama i koječemu drugom, pomalo smiješno kad uzmete u obzir da ih danas ondje živi malo više od trideset tisuća.

Jedan od tih trideset tisuća je i Keenon Daequan Ray Jackson. Sredinom prošlog desetljeća taj je momak bio izuzetno problematičan srednjoškolac, “razredni klaun”, kako je sam sebe nazvao, koji je, umjesto učenja, radije provodio slobodno vrijeme provaljujući u kuće svojih susjeda i spavajući sa djevojkama sumnjivog morala koje bi upoznao preko MySpacea. Njegovi najbolji prijatelji bili su članovi zloglasne bande zvane Tree Top Pirus i bez obzira na brojne pokušaje njegove obitelji da ga izvuče iz ralja geta, Keenon mu se iznova vraćao hrleći mu u susret kao starom prijatelju. Obožavao je život propalice i kriminalca, a to je svojedobno i sam priznao.

“Bio sam loše, jako loše dijete.” prisjeća se danas. “Zajebavao sam se u školi. Krao sam. Išao sam u zatvor. Sviđalo mi se biti u bandi. Drukčiji život nisam poznavao.”

No, Keenon Jackson danas je uspješan glazbenik. Njegov prvi album, My Krazy Life, proglašen je jednim od najboljih hip hop albuma 2014. Dugoočekivani nastavak, naslovljen Still Brazy, upravo je izašao. Keenon Jackson danas ima i liniju odjeće, kratki film, djevojku i kći te najmanje tri milijuna dolara u džepu, a život okrenut kriminalu je, kako tvrdi, daleko iza njega. Isti taj Keenon Jackson mnogo je poznatiji pod umjetničkim imenom YG, a grad koji ga je iznjedrio zove se Compton.

Zapravo, ne. Ime mu je Bompton.

Glorifikacija bandi

1969. mladi buntovnici Raymond Washington i Stanley Williams osnovali su bandu koja je imala cilj ujediniti sve dotad poznate losanđeleske bandite, počevši od zapadnog pa sve do istočnog dijela notornog Južnog Los Angelesa, poznatijeg pod nazivom South Central. Ekipa se odlučila nazvati “Cribs” u žestokoj konkurenciji imena poput “The Assassins” i “The Black Overlords”. Ime je trebalo poslužiti kao određena referenca na mladost cjelokupne grupe (eng. crib = kolijevka), pošto je većina pripadnika te bande u to vrijeme imalo oko 17 godina. U idućih nekoliko godina ime je poprimilo iskrivljen naziv “Crips” kada su članovi bande počeli bauljati naokolo sa štapovima u rukama kako bi izgradili sebi svojstven “pimp” imidž. Tada su ih stariji ljudi počeli nazivati invalidima (eng. cripples) i tako su, naposljetku, nastali zloglasni Cripsi.

Osnivači bande, Washington i Williams, obojica su pohađala srednju školu u Comptonu, koji i spada u okrug Los Angelesa. Pošto su obojica bili vrlo nemirna duha često su dolazili u sukobe s drugim vršnjacima i kolegama. Jedni od takvih bili su Sylvester Scott i Benson Owens, kojima je s vremenom bilo dosta zadirkivanja i maltretiranja, a posebno Scottu koji je odlučio Washingtonu i Williamsu odgovoriti istom mjerom - okupljanjem bande. Scott, inače stanovnik Comptona, tako je osnovao Piruse, prvu bandu koja će kasnije prerasti u crvene Bloodse i postati glavni rival plavim Cripsima prvo duž cijelog Los Angelesa, zatim Kalifornije, a na kraju i SAD-a.

Dvije bande će, nakon te 1969., ubrzo početi sijati smrt po ulicama američkih geta i neće prestati sve do današnjih dana. Cripsi u ovom trenutku broje oko trideset i pet tisuća članova u cijelom svijetu, dok Bloodsa ima nešto manje, oko dvadeset tisuća. No, oni su u ovom trenutku mnogo aktualniji od svojih rivala. 

Jedan od zaslužnih za uzlet njihove popularnosti u vidu masovne kulture svakako je i YG koji je godinama, kao što je već rečeno, bio članom Bloodsa i svojim je uspjehom postavio ne Compton, već Bompton na mapu.

Naime, mržnja između Cripsa i Bloodsa ide toliko daleko da potonja banda odbija izgovoriti riječi koje počinju sa slovom “c” pa umjesto toga, logično, stavljaju “b”. Tako im uzrečica cool, na primjer, postaje bool, a grad kojime vladaju, Compton, postaje Bompton.

Opisane bande su bez sumnje usko povezane s hip hop glazbom pošto je mnogo poznatih izvođača i figura u tom žanru glazbe povezano i s jednima i drugima. Snoop Dogg je svojedobno (navodno, jer su neki govorili i drukčije) bio član Cripsa, njegov negdašnji šef i oličenje zla u hip hopu, Suge Knight, pripadao je Bloodsima, a na YG-u vidimo da se trend i nastavio. Crvene kape i majice s natpisom “Bompton” prodaju se naveliko, stavljati “b” umjesto “c” najednom postaje bool ne samo u siromaštvom prošaranim kvartovima, već i među tinejdžerima u mirnim američkim John Hughes predgrađima, pa i u luksuznim vilama Hollywooda i Malibua koje posjeduje i sam Keenon Jackson.

Ukratko, upravo je nevjerojatno što je YG uspio postići - od kriminalne bande koja je široj javnosti donedavno bila poznata većinom po raspačavanju droge, pljačkama i ubojstvima, reper iz Bomptona napravio je pop-kulturni fenomen i suptilno regrutirao stotine tisuća fanova u svoju vlastitu kliku. Bloodsi su preko noći postali supkultura. Baš kao što je Eazy-E dvadeset godina prije nošenjem ikonične Compton kape predstavio svoj grad narodu, tako je učinio i YG, no u još širem opsegu.

Lud bio, lud ostao

“Dajem vam pravo sranje, dajem vam istinu” prokomentirao je svoje pjesme YG, koji svojom pojavom ne odaje nikakvu, nazovite ju vizionarsku, pa čak i inteligentnu, vibru. Radi se o momku, istetoviranom doslovno od glave do pete - YG je jedan od rijetkih ljudi kod kojih možete vidjeti istetovirano tjeme i uši - ne pretjerano elokventnom, koji rijetko priča, a kad to radi, zvuči lijeno i sporo, gotovo kao da šapće. Doima se kao da je uvijek napušen ili da prije svakog intervjua popije bure puno među reperskom populacijom vrlo popularnog leana. Za sebe tvrdi da je lijen, omiljena video-igra mu je Crash Bandicoot, tip je čovjeka koji živi za velike guzice svojih ženskih fanova i obožava tzv. ratchet tip žena. Ukratko, YG je, na prvu loptu, klasičan primjer stereotipnog hood lika.

No, u ovom slučaju ne sudite knjigu po koricama, jer, iako YG-jeva vanjština ne odaje dojam posebno sposobne osobe, na primjeru Bomptona, ali i mnogih drugih stvari poput sveopćeg uspjeha njegovog lika i djela i gomile bangera koje je snimio zajedno sa svojim partnerom u zločinu, producentom DJ Mustardom, za prošli album My Krazy Life, bomptonski reper je zasigurno vrlo lukava i, vulgarnim riječnikom, zajebana ličnost. 

Kada je 2010. objavljen singl “Toot It and Boot It”, gdje je tada dvadesetogodišnji YG opako koketirao s R&B prizvukom i na čijemu su remixu nastupili Snoop Dogg glavom i jointom uz 50 Centa, mnogi su prognozirali da će Keenon Jackson postati i ostati one-hit wonder u svom getu. No, YG je strpljivo radio i izbacivao mixtapeove pod budnim okom svog pajdaša i svojevrsnog mentora Young Jeezyja za čiju je kuću i potpisao. Nakon četiri godine, došao je red na prvi pravi komercijalni album, koji se isprva trebao zvati Freshman on Campus, pa I’m From Bompton, ali na kraju smo dobili My Krazy Life.

“Moj album je posvećen mom životu, kulturi i Zapadnoj obali u cjelini. Radi se o jednom danu u životu YG-a, od jutra do mraka” izjavio je reper o albumu i nije ga mogao bolje opisati. Obogaćen vrlo prepoznatljivim ratchet beatovima DJ Mustarda i motivima kao što su već ustaljene žene i novac, My Krazy Life činio se otpočetka kao komercijalnija i nešto manje kompleksnija verzija good kid, M.A.A.D. cityja Kendricka Lamara. I kao takav, uspio je u potpunosti. Izlaskom prvog singla, naslovljenog “My Nigga”, YG ne samo da je dobio pozornost publike, već je kreirao viralni hit kojega je dijelom proslavilo i mahnito korištenje na Vineu, platformi za upload kratkih videa i tako uspostavilo trend koji je kasnije na sličan način proslavio sada već potpuno zaboravljenog Bobbyja Shmurdu ili Tygu, koji trenutno više zaokuplja tabloide nego top liste.

No, money and bitches nije jedina stvar kojom se album, poznat i po jakim gostovanjima poput onog Drakeovog, proslavio. Glavna stvar zbog koje su My Krazy Life mnogi uspoređivali s već spomenutim Lamarovim GKMC-om, osim forme, bila je i jaka socijalna tema o teškom životu u getu. Od pokušaja ujedinjenja zaraćenih strana, Cripsa i Bloodsa, u pjesmi “I Just Wanna Party”, na kojoj gostuju (Cripsi) Schoolboy Q i Jay Rock, simbolične “1 AM” koja opisuje sve ono što se događa u reperovom susjedstvu iza ponoći pa sve do kolaboracije s još jednim članom Black Hippieja, sveprisutnog Kendricka Lamara u “Really Be (Smokin’ and Drinkin’)” gdje dvojac dijeli svoje stvarne noćne more o ubojstvima prijatelja i paranoji s publikom, YG je dobivao sve više i više poštovanja na sceni. Upravo zbog toga su My Krazy Life kritičari i okrunili titulom “modernog klasika gangsta rapa” i doveli dečka koji je nekoć provaljivao u kuće i visio po zatvorima u vrlo zavidan položaj.

Upravo je iz tog razloga Keenon Jackson postao kralj Bomptona, ali i jedna od perjanica Zapadne obale. Nakon dvije godine, YG izbacuje Still Brazy, svoj drugi album. Kao što smo mogli čuti iz promotivnih singlova, Keenon je sada u potrazi za zvukom g-funka kojega je prije gotovo četvrt stoljeća proslavio Dr. Dre, a u tome mu dijelom pomaže i izvrsni Terrace Martin čiju produkciju možemo čuti i na traci “Twist My Fingaz”. YG je izjavio kako je tijekom snimanja prošlog albuma detaljno proučavao Doggystyle i The Chronic tako da ne bi čudilo da sada, kada ima golemu reputaciju i kada je g-funk ponovno in nakon izlaska filma “Straight Outta Compton”, YG pokuša s izletom u devedesete, jer si to svakako može priuštiti. Uz to, nedavno nam je dao do znanja kako nimalo ne voli Donalda Trumpa. A kako i bi...

U međuvremenu, točnije, u 2015., mnogo se toga izdogađalo - omiljeni sin Bomptona izbacio je kratki film Blame It On The Streets, a u lipnju prošle godine dogodila se jedna stvar zbog koje se YG-a sada, između ostaloga, uspoređuje i s Tupacom Shakurom.

YG je izlazio iz glazbenog studija u Studio Cityju kada ga je odjednom ošinula grozna bol u kuku. Strovalio se na asfalt i počeo gubiti svijest. Miris krvi osjetio se u zraku, a napadač je pobjegao zajedno s pištoljem kojim je upucao svoju metu. Idućeg dana YG je već bio natrag u studiju, pišući tekst za “Twist My Fingaz”. Policija je izjavila kako je reper bio “vrlo nepristupačan” prilikom ispitivanja, a on je izjavio kako pucnjava nije imala veze s bandama i kako ga je “teško ubiti”. Mnogo toga ostalo je nerazjašnjeno. Neki govore da je slučaj namješten zbog toga što apsolutno ništa o događaju nije rečeno ili otkriveno i zbog toga što su okolnosti općenito bile vrlo čudnoga karaktera. Ali, kako god bilo, njegov psihijatar je priču shvatio vrlo ozbiljno.

U svakom slučaju, popularni Young Gangsta od Bomptona je napravio legendu. Pomalo sirovu, nepatvorenu, ali učinkovitu. Koliko će se ona još dugo pričati, budućnost će pokazati, a kako zasad kritičari ocjenjuju Still Brazy, čini se vrlo svijetlom. Je li stvarno takva, uvjerit ćemo se sami. 

1973. je godina.

Clive Campbell bio je samo još jedan relativno prosječan stanovnik Bronxa, gdje se preselio iz Jamajke dok je imao 12 godina zajedno sa svojom obitelji. Odrastajući uz šestero braće i sestara, život u stančiću među zgradama Avenije Sedwick nije bio nimalo lak - ni unutar četiri zida, a ni izvan. Cliveu su dani prolazili dok je svojim očima gledao kako taj famozni Američki san o čijem su ispunjenju toliki maštali nikako nije jednostavno ostvariti. Prolazeći susjedstvom koje je naizmjenično bivalo prošarano kriminalom, bijedom, brojnim deložacijama i sveopćim sivilom, mladi je Clive sreću pronalazio igrajući košarku prilikom pohađanja obližnje tehničke škole. Zahvaljujući svojoj tjelesnoj građi i visini, ali i načina na kojeg je igrao tu prekrasnu igru, uživao je poštovanje među vršnjacima koji su ga častili raznim titulama i nadimcima, od kojih je najprominentniji zasigurno bio “Herkul”. Poput već spomenutog poluboga mladi je Jamajkanac kidao obruče sa školskih koševa i izgradio ime u već prilično opasnom okruženju. No izgleda kako sport Cliveu nije bio dovoljno sredstvo izražavanja pa je tako u međuvremenu počeo crtati grafite po kvartu unutar grupe naziva Ex-Vandals. Tada je, kako to i biva, morao uzeti umjetničko ime poput svojih pajdaša. Tako je donedavni Herkul postao Kool Herc, koji se nedugo nakon toga počeo baviti i glazbom, uživajući u pločama Jamesa Browna i The Incredible Bong Banda.

Popularni Clive tako je došao na ideju organiziranja zabava sa svojom sestrom Cindy i to za posebne prigode, kao što su kraj ili početak školske godine. Partyji bi se održavali u vježbaonici njihove zgrade, a spomenuti Kool Herc na njima bi puštao glazbu preko Shure “Vocal Master” PA soundsistema. Mladi je Campbell bio velik fan hard funka koji bi tih večeri udarao hodnicima zgrade na 1520-tom broju Avenije Sedwick, a publike je s vremenom bilo sve više zbog toga što u diskače tinejdžeri nisu smjeli ući, a na radiju nije bilo onoga što su preferirali slušati. Hercu, koji je kao dječak svjedočio sličnim zabavama na Jamajci, bilo je jasno da bi stvar mogla postati mnogo ozbiljnija, a to se i dogodilo kada je prilikom DJinga potpuno izolirao break kombinirajući dvije ploče te ih spojio u jedan veliki loop na kojega su gosti plesali kao nenormalni.

Osamnaestogodišnjem DJ Kool Hercu tada nije bilo jasno da je postao tvorcem jedne potpuno nove kulture koja će se u idućih nekoliko desetljeća proširiti do neviđenih granica. Clive Campbell nije imao pojma da je stvorio hip hop.

A nije imao pojma ni da ću ja otvoriti ovaj blog!

Calvin Broadus Jr., svima poznatiji kao legendarni Snoop Dogg, klasik Dr. Drea The Chronic (o kojemu ćete ovdje vjerojatno mnogo slušati zbog zaluđenosti autora teksta tom pločom) iz 1992. započinje zastrašujuće uvjerljivim verseom preko kultnog g-funk beata koji je odredio West Coast zvuk za svagda i između ostaloga baca legendarnu krilaticu koja glasi “G’s up, hoes down”, ciljajući na iznimnu važnost “svojih kmica” naspram drugih, manje vrijednih pojedinaca ili pojedinki. Ukratko, ta parola je “Bros before hoes” ispred svog vremena, a sada je i ime ovog bloga, više zbog opsjednutosti urednika spomenutim izvođačima nego zbog nekakve, ne daj Bože, šovinističke i seksističke prirode koju bi neki u nazivu mogli naći.

Kako god bilo, teško je garantirati da će ovaj blog biti cijelo vrijeme aktivan jer ga trenutno uređuje samo jedan čovjek koji još ima jedan web-sajt za uređivati, a prije svega i društveni život, za divno čudo. Hip hop u Hrvatskoj u stalnom je porastu, no specijaliziranih sajtova i blogova, pogotovo onih koji se bave stranom scenom, moglo bi biti više. Gz Up, Hoes Down pokušaj je male promjene i obogaćenja hrvatskog virtualnog reperskog miljea u obliku neprofitnog bloga koji ni ne namjerava postati nešto izrazito profesionalno (čitaj web stranica s vlastitom domenom) ili razvikano, jer je prije svega djelo fan(ov)a i kao takav ne žudi pretjerano za nekakvim lovorovim vijencima i zaradom.

Ono što ćete moći pratiti s vremena na vrijeme bit će razni tekstovi, eseji i analize trenutnih aktualnosti u hip hop svijetu preko bare, a i na našem tlu uz poneku recenziju albuma i top-listu. U biti, gledajte na GUHD (Već imamo i kraticu! Fuck yeah!) kao na relativno zanimljiv eksperiment. I da, ako za tri mjeseca posjetite blog i vidite ovaj post na vrhu, bit će vam kristalno jasno kako je plan propao, a ako ondje bude nešto drugo sa svježim datumom, možete iz sveg grla urliknuti: