protège-moi de mes désirs

Bila sam lutalica u tijesnom svijetu

Uplašena od svake nove noći

U kojoj sam sile molila

Da te jednom nađem

Da mi jutrima na leđima brojiš mladeže

I crtaš svojim prstima nova sazvježđa na mojim bedrima

Da ti budem laka

I kad sam teška

Da me naučiš da ljubav ne mora da boli

I da se lako voli

Kad imaš koga

S kim je malo sasvim dovoljno

Stih čak i loše pjesme

Mojim srcem napisan

Čak i krivi akord na gitari

Tvojim prstima odsviran

Da mi mjesto bude u tvom krilu

I na tvom ramenu

Da ti se predam kao Sizif svom kamenu

Da mi nikad ne osvane jutro

U kojem ću biti bez tebe

I da osim nas

Ništa ne postoji.

jedna po jedna

Od prve

do sedamnaeste

Bole me tuđa bosa stopala

koja će plesati po tvome stanu

godinama

čekajući tebe da dođeš kući

da zagrliš i poljubiš

daleko od svega mog

što je tobom htjelo biti ljubljeno

daleko od svega mog

što je tobom trebalo biti voljeno

Bole sve bez tebe izrezane

rođendanske torte

i svjećice u koje se puše sa uvijek istom željom

da se pojaviš

da se ponovo vratim na svoje mjesto

između tvog vrata i ramena

pa da se jedino bojim Boga

i toga

da tebe ne izgubim

kad znaš da moraš

a znaš da ne možeš

kad je stopa- dukat

i svaki korak težak kao zima

kad se spusti u noći,

pa ti hladno i u tebi i oko tebe

Stojiš ukopan kao statua

podignuta u ime jedne pale ljubavi

Kao simbol uzaludne borbe

Sve je s tobom svakako bio

Sizifov posao

A htjela sam ići do ruba svemira

ići protiv tuge i nemira

a sve što sam dobila je

lekcija

da se protiv nekih tuga ne može boriti

i da se neko kamenje ne može

na vrh planine izgurati

i da je nemati razlog za ostati

dovoljan razlog za otići.

Sjećaš li se posljednjeg

Našeg poljupca

Voljela bih da si rekao

Da je to bilo jedno jesensko jutro

Neobično toplo i bez kiše

Da mi je kosa mirisala na jagode

A naša mala kuhinjica

Na palačinke, javorov sirup

I borovnice iz bakinog vrta

Da se sjećaš da je bilo ovlaš

Kao navika

Kao nešto što ćeš raditi

Cijelog života

Svakog jutra, dana i večeri

Voljela bih da si rekao bilo šta

Osim

"Ja se ne sjećam tih trivijalnih stvari"

A s druge strane

Ja ne mogu da zaboravim

I ko zna zašto je to loše

I ko zna zašto je to dobro

Usmjeren tebi

Više nije moj

Ni te trepuške kroz koje te sneno gleda

Nisu moje

I nemoj da ti slučajno

Moje ime preleti preko usana

Umjesto njenog

A hoće jednom

Sigurno

I mrzit ćeš što ne voli jesen

Tvoje hladne ruke

I stare gradove

I što te ne budi u pola noći

Da ti kaže stvari koje možda nisi znao

Da je Saturn gasovita planeta

I da na Jupiteru stalno šibaju vjetrovi

I da na Zemlji neće biti više nikoga

Ko će voljeti nekoga

Kao što sam ja voljela tebe

Ona neka ti broji bore

A ja ću zaboravljati dok sam živa

Lakoću naših dana

I težinu mojih odlazećih koraka

Jer, rekla sam ti

Jednom ću se umoriti

I kada jednom krenem

Neću usporiti

I sve što će od mene ostati

su bore smijalice na tvome licu

U uglovima plavih očiju

Koje će ona prezirati

Jednakom snagom kojom sam ih ja voljela i ljubila

I ime koje će ti umjesto njenog

Skliznuti preko usana

Jednom

Sigurno

Svaku riječ o tebi napisanu

Svaku pjesmu i stih

Kad skupim snage i odem

Iz ovih nemira što se ljubavlju

Nikada nisu mogli nazvati

Kada zgulim ovu kožu

Da od tvojih dodira bude čista

I srce ovo iz grudi iščupam

Da ni trunka onog što sam o tebi voljela

U meni ne ostane

Jednom kad svane Božiji dan

U kojem neću ni pomisliti na tebe

Tad jednom ćeš se ti zapitati

Da li si mogao i trebao drugačije

Ali moje jednom se nikada neće desiti

Nikada me nećeš prestati

I nikada nećeš nestati

I ovo će biti posljednja pjesma o tebi

Kao i sve prethodne

Što su bile posljednje.

Od ove danas

U pola noći okreneš

I vidiš nju kako pored tebe diše

Ti nemoj ni pomisliti

Kako sam to mogla biti ja

Jer moja će glava biti

Stotinama godina ponosa

Udaljena od tebe

Na jastuku koji još miriše na nas

Zaboravit ću sve o tebi

Za šta sam se klela da nikad neću moći

I oprostit ću ti

Sve za šta sam se klela da nikad neću moći

A ti nemoj posegnuti za rubom

Njene svilene spavaćice

Jer pomislit ćeš da sam ja

A prsti će ti ostati prazni

Jer mene nema

Ja sam stotinama godina ponosa

Daleko od tebe

Na jastuku

Koji će jednog dana prestati

Mirisati na nas