There's something I want to say

pa počneš da se pitaš

da li ti stvarno ne zaslužuješ više

ni mrvicu više

pa sretneš nekog na ulici

i pita te jesi li dobro

ne izgledaš baš najbolje

i izvadi iz kese čaj od kamilice

koji je upravo kupio

i kaže ti izvoli

tebi više treba, smiri se i ugrij malo dušu

pa se opet vratiš na razmišljanje

možda stvarno zaslužuješ više

kad slučajni prolaznik više brine o tebi

nego osoba koja se naziva tvojom

kada ni mi sami ne znamo

koliko tuge se krije u nama

sa teškim djetinjstvom

koji umjesto igrajući se bezbrižno

dane smo proveli razmišljajući

i brinući se

o stvarima koje naši vršnjaci nisu niti razumjeli

pa smo tako odrasli prerano

pa nas nitko ne shvaća

jer smo za sve čudaci

dok smo mi govorili samo jezikom

koji oni nisu znali

a za one starije smo bili samo djeca

koja ionako ništa ne shvaćaju

a shvaćali smo previše

i više nego što smo trebali ili sami htjeli

i tako prođu godine

i neke uspomene zaboravimo

i neki ožiljci zarastu

ili mi barem tako mislimo

i nitko ne može znati koliko boli se krilo

u nama djeci

koju su zanemarili

jer se ionako ničega ne bi sjećali

jer smo bili mali

ali osjetimo

posebna vrsta boli s kojom odrastemo

i koja godinama bude samo veća

pa iako možda i ne pamtimo

ne znači da ne možemo osjetiti

ono što se događalo

ono kroz što smo prolazili

i ne moram se prisjećati

kada mogu samo

osjećati.

/polakoumirem

ne brini.

završit ćeš fakultet,

hodat ćeš nasmijana

i kad ti je do smijeha najmanje,

znam te.

nekoga ćeš novoga upoznati,

neko će te nasmijati

i možda ćeš na trenutak zaboraviti

da te neko tvoj povrijedio,

a nije htio.

možda ćeš slagati

da ti je prijatelj poklonio zbirke s posvetom autora

kada te neko pita za ime na poleđini.

jer nećeš ih moći baciti, znam te i toliko

niti ću ih ja ikada tražiti nazad,

od istog smo soja.

moj pas laje vani, tri je ujutru,

ponekad bih da se i ja izvrištim

i ostavim tablete.

hej, nemoj zaboraviti da jedeš,

vazda sam ti govorio da ti nije svako prijatelj

nemoj biti lijepa više od minimuma pristojnosti,

neće to svako dobro shvatiti.

pazi kome vjeruješ.

ovo nije jedan od onih klišeja

u kojima ću ja svom djetetu

dati tvoje ime,

ali kad prođu dani,

kad ih pokriju mjeseci

i oplaču godine

proći ću sasvim slučajno

kao mali čovjek opterećen obavezama

da kupim namirnice ili platim neki račun

pored tvoje škole.

doći će mi misao

Bože, da li ja još uvijek volim ovu ženu?