🧿

Tata me učio planini

kako da slušam tišinu dok diše,

kako da hodam sporije od vjetra

i brže od straha.

Učio me da volim konje,

njihove oči koje znaju više nego riječi,

da prepoznam kad životinja govori

i kad čovjek šuti preglasno.

Tata me učio stihovima

da pišem kad ne znam šta da kažem,

da pjevam kad boli postane tijesna u grudima, da u pjesmama ima više istine nego u ljudima.

Učio me da slušam stare glasove,

one što nose tugu i vino u sebi,

da razumijem umjetnost

čak i kad je ružna, slomljena, neshvaćena jer i takva ima dušu.

Tata me učio bojama svijeta i nesvijeta, da vidim ono što nije naslikano, da osjetim ono što nije rečeno, da iza svake stijene može stajati medo ali da ipak stanem ispred nje, ravno, bez povlačenja. I da se to zove hrabrost

Tata mi je napravio prvi štafelaj da

vježbam za prijemni u srednjoj.

Tata je ponosan kada i danas ipak nešto mu naslikam, uvijek uzme da me forografiše.

Učio me da ne volim ljude

koji ne brinu za moj stomak,

jer glad nije samo glad tijela,

nego i srca.

Učio me da pravila nisu zakon,

da sloboda nije bijeg, nego odgovornost prema sebi,

prema biljkama, zemlji, svemu što raste bez pitanja.

Učio me da volim ljude,

sve ljude.

Ali…

biti neiskvaren kao on,

ostati čist u svijetu koji stalno prlja

to je nešto što ni planina