Don't get lost...

Današnja kiša nema kraja.

Današnja kiša je izgubila svoj početak.

Koračam prema tebi

razmišljajući koliko se već dana

Ovako viđamo.

I pričamo.

Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.

Sve što sada vidim podsjeća me

na Onaj Grad

koji našoj vrsti na kraju ostane.

Naša vrsta voli starinske filmove.

Oni hrane usvojene taštine.

Tvoja tišina mi opet bistri misli.

Kad prođe pokloniću ti svoju.

Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.

U pauzi Svega beznačajno ti govorim

što sam sutra želio reći. I juče.

Kiša još pada i nije hladno.

Kafa u šoljicama strpljivo čeka

pokoravajući se

dobovanju naših čežnji.

Volim kišu kad nije hladno

i kad pijemo kafu tamo

gdje posluga ne voli svoje

goste,

tamo gdje ni muzika nije dobra.

Na takva mjesta odlazimo sve više,

naročito kada ovakva

kiša pada… kada sve ostaje iza nas.

Pitam se hoću li u Drugom gradu

imati svoje mjesto

i nekog poput tebe

da mi upotpuni

popodneva mokrih utoraka,

srijeda, ponedjeljaka

i onih ostalih.

Pomalo se brinem.

Ne zbog sebe, već zbog tišine

Znaš već… Znam da znaš