Često se zateknem u razmišljanju šta je to sreća? Da li je to samo apstraktan pojam i ljudi ju jednostavno umisle? Ah da, to je ono što me u posljednje vrijeme uporno zaobilazi. Što više trčim za njom, ona sve više izmiče. Ne mogu ju sustići. Postoji jedan sistem kojim se namjeravam voditi dalje kroz život, a što do sad baš i nisam praktikovala. Sve za čim juriš, bježi. Tako je i sa srećom, koju toliko silno, sebično želim posjedovati. Ali, ljudi su prokleti. Želiš nešto toliko dugo, boriš se i prekršiš mnoga pravila na tom putu… A onda, kada ti se sreća konačno osmijehne, shvatiš da je to ipak apstraktan pojam i da nikad ne možeš biti potpuno sretan. Uvijek će se naći neka sitnica koja stoji na putu.
C'est la vie. Sa svim usponima i padovima. A kroz život će biti mnogo uspona… Baš kad se popneš na to brdo, počet ćeš se pitati šta se nalazi na
predjelima koje si ostavio sa druge strane… Varljivo je brdo život, nema šta.
Odlučila sam iskoristiti svaki svoj dan maksimalno, prestati brinuti o svakoj sitnici, jer kakav god bio, ovo je moj život i drugu priliku kanda neću dobiti.
Zgrabi sve što ti život pruži jer nikad ne znaš koliko će ti trenuci sreće trajati. Nekad možda samo nekoliko sati, a ti ćeš baš tad poželjeti da zaustaviš proklete kazaljke na satu.
Ne vrijedi tugovati i brinuti se. Sve će to doći na svoje. Sve je to zapisano negdje u zvijezdama i tvoj happily ever after završetak još uvijek čeka da bude ispisan.
Per aspera ad astra.
Ali ne zaboravi da se za tu relaciju uglavnom vadi povratna karta.
germansingergirl
kaledo-art
gummygunk
dailybridgerton
stormborns
turnnoffyourmind
tangentwithtanner
