#vbborjen

Slobodno nebo

Aniti Pajević

 Sišli smo niz travu i izgubili se

u pogledima

 Na orošenim vlatima za nama su se zgusnule kapljice;

 Modri, kao pasiflore, opružili smo se po šumskom humusu

 I gledali gore

u zasvođeni dan

 Gubila se, gubila se, gubila

oštra nedoumica;

 Padao je smisao po svemu

kao blagovijest,

 Ali trebalo je proći još nekoliko decenija

prije nego smo to počeli pamtiti

 Kao ipak lijepu mladost,

 Ti u kuku, ja u čeljustima.

 Rekla bi: Nakinuta membrana;

mlohavi mrijest.

 Pamtiš li?

 Jutro u Varšavi lijepo je kao i negdje drugo,

 Ali biti u Varšavi je ljepše.

 (Ime joj se rasipa u ustima;

kao  k o š a r a,

 Kao  š u m s k i   p l e s,

 V a t r o m e t sa zemlje  p r a h u lj e,

 Var - ša - va)

 Rekla bi: Na radnom stolu držim orahe i plodne dane;

iz uha mi curi otuđenost.

 Zaboravljamo.

 Nevažno je; nad nama je visoko hirovito nebo

a ulice su široke, široke.

 Na Mokotovskom polju

ići ćemo tragom Kapuścińskog,

 Utopiti stopala i žurbu u jezercu,

 I utrti se u bivanje kao miris zvjezdastog

anisa u nos.

 Tu život neumorno udara

u podsjetnike na smrt

 Kao džemre

 U zrak, u vodu, u zemlju

s ranog proljeća,

 Ali mrtvi kao da su pristali

da se na kostima njihovim posvudnim

 Prkosno živi i hoda.

 Pamtiš li, pamtiš li, pamtiš li?

 Zaboravljaš, zaboravljaš, zaboravljaš. _____________________________

Linda & Nikolka, September 2017, ink and markers on Leuchtturm1917 paper

i mi

koji stojasmo na kičmi svijeta

gledasmo ga

svatko sa svoga pršljena

  u motivima cvijeta

sa čeških tanjira

za uskršnju juhu

i motivima stabla sa drozdovima

na kineskoj limenoj

kutiji za čaj

  postójasmo neko vrijeme i u velikim

i u sitnim

stvarima

  prosti kao slova

složeni kao riječi

  pa produžismo

ovamo, ovako, ooo

  jasni kao spoznaja

nedokučivi kao značenje

  o,

  i mi

kao i oni prije

lomismo pijukom kamen

a u kamenu

— ništa

  i mi

kao i vi poslije

tražismo u kamenu

makar kamenost

a ne nađosmo od nje

ni kost

ni amen

  vjerovasmo u proljeća

glupavo zureći u martove

puni očekivanja

  i mi

i kada nas je koštalo

zuba, nokata, kože i kose

trošismo svoja tijela

bez ustezanja

  ali hodismo

rame uz rame

s onima koje smo

silno željeli

i

produžavasmo dalje

niz ulicu

kao da smo zbog toga bili

pobjednici

  priznavasmo im ljubav

samo godinama poslije

kada je od nje ostajalo

nešto-do-malo,

umalo ništa

  cijela naša povijest

spoticanje svemira niz

stepenice

iščašeno koljeno koje se

već u padu vrâti

prebólje

i spomene sada samo kao

neugodno probadanje

pred kišu

  mi i

sve naše

tek pad

  i manje od

toga

sjećanje na njega

  ali i ljudi drugih prilika

što se predavaše krugovima

i vjerovaše da sve je znak

pa mora i ta stara ljubav

da se pojavila opet

godinama zakašnjela s

razlogom

sada, kada i razlog

može pronaći razumijevanje

kada je i

rez

zarastao

  meko

i ne boli

  kada stara ljubav

još živi

ali nema više moć

da povrijedi

  uspravno stoji kičma svijeta

i uspravni na njoj

mi

  svatko na svome pršljenu

  ostadosmo da mislimo

dan duže,

godinu,

još jednu deceniju

da stojati na kičmi svijeta

ima svoga smisla

i mi

i mi da

vrijedimo

  gledajući s prozora

dok čovjek prebija ženu

i nitko ni da pritrči

ni mi, gadže,

jer nismo Romi i šta

se nas tiče

ni mi, Cigani,

jer to je njegova žena

i ta pripadnost odriče joj

svu ljudskost

  osim malo one što na pločnik

iscurila je iz glave joj,

crvena

  i ne brinemo

saprat će ju prolaznik pijanac

koji se tu svaku noć

popiša

  vraćamo tiho krilo

do prozorskog ležišta

i zavrćemo bravicu

moleći za noć, za noć

u kojoj ništa

neće da naruši

naše uobičajeno stojanje

  svatko sa svog gledišta

na žulju vremena

koji otkucava kad će

pući