#sktext

Osjećam se loše. Ne znam od kada, ne znam koliko to sve traje, ali znam da je već dugo. Znam kad sam počeo razmišljati tako, kad sam počeo razmišljati o sebi kao o osobi kojoj nije dobro, ali ne znam jel' tad sve počelo, ili sam tad samo primijetio. Ne znam što se događa, ne znam gdje sam, ne znam što me čeka, ali ne mogu zamisliti da će išta postati bolje. Gdje je sve počelo... je li počelo od 10. godine? Kad sam se molio Bogu, kad sam se bojao spavati na trbuhu kako nebi bio okrenut paklu, kad bih pojurio kući kako bih provjerio je li lopov ubio moju obitelj, kad bih gutao slinu prije izlaska u noćnim satima iz straha da će me ujesti čudovište. je li počelo od 12. godine? Kad sam shvatio da ljudi ne pitaju kako i zašto, da nekako sve završi u deranju ili šamaru, kad sam shvatio da se neke ljude treba uvijek slušati, neovisno o tome što ti kažu, kad sam shvatio da se ne možes na sve osloniti, kad sam shvatio da moram biti savršen, tražili to ljudi od mene ili ne, i da je bol, čak kad je zadana samom sebi, najbolji motivator. je li počelo od 14. godine? Kad sam shvatio da za ljubav i ljepotu treba patiti, a nema ništa važnije od toga... Kad sam shvatio da je bolje trpiti nelagodu, nego izazvati nelagodu. Kad sam shvatio da moram pazit što radim i pričam, ako želim da svi budu dobro.

je li počelo od 16. godine? Kad sam shvatio da moraš mjenjat sebe kako bi bio prihvačen, ali da je jako teško pogoditi u što se moraš promjeniti. Kad sam shvatio da ljudi često lažu, ali da večina to radi namjerno. je li počelo od 18. godine? Kad sam shvatio da se ne možeš na nikoga osloniti, kad sam shvatio da kad pokušavaš biti dobar u svemu, postaneš prazan i majstor ničega, kad sam shvatio da dim od cigara ostavlja ožiljke iznutra, a ne izvana te da je puno prihvatljiviji od... je li sve počelo od 19. godine? Kada više ne mogu ustati bez boli u prsima, bez ruku oko vrata, bez magle pred očima... Što se dogodilo? Što nije uredu? Bio sam tako hrabar, tako sretan i otvoren. Nisam se bojao ničega, niti boli niti gibanja niti stagnacije. Nisam se bojao praznine, ni tuđeg dodira. Bio sam uvjeren, vjerovao sam svojem umu. Bili smo bliži. Sada ništa više nije sigurno. Ništa nije moje, vlastito. Osjećam se tako teško, stalno sam u grču, niskom startu... a ipak, vjetar bi me mogao odpuhati, misao razoriti, postupak skršiti. Nalazim se u magli, ili moža ipak u dimu. Pružio sam obje ruke ispred sebe, očajan, tražeči pomoć, pokušao sam i vrisnuti, ali ne mogu udahnuti da proizvedem zvuk, svake sekunde osjećam da dolazim ka kraju, uskoro će mi i ruke splasnuti od iznemoglosti!