#nadanje

potreban si mi.

da maštamo zajedno, ali i da me vratiš u realnost kada se izgubim u toj našoj mašti. da maštamo o svijetu gdje imamo sve što želimo, i ono što trebamo, jedan drugoga.

potreban si mi da zajedno idemo iz utrke u utrku, da se natječemo tko će bolje proći na svom terenu.

potreban si mi da mi pokažeš ponovo zašto si ti onaj koji me svemu uči, što zaslužujem, a što ne.

a potrebna sam i ja tebi.

da te tjeram da vjeruješ u sebe. da budeš bolji od boljeg.

da voliš sam sebe i budeš ponosan na ono što si postigao.

potrebni smo si.

da si kompariramo, spuštamo svaku izgovorenu. a najvažnije od svega, potrebni smo si da u svaki novi dan krenemo zajedno.

Rat se završio, smijeh i život su se vratili u grad, a ja sam i dalje sjedila u tada već oronuloj i čađavoj kući i čekala tvoj poziv ili dolazak. Nisam dočekala ni jedno ni drugo. Nisam znala šta ti se desilo, nisam čula ni riječi o tebi niti od tebe. Morala sam nastaviti dalje iako nisam bila sigurna da li ću znati kako. Vremenom sam naučila kako sakriti bol i kako zaustaviti suze u momentima kada naviru sjećanja u glavi.

Znaš, udala sam se. Čak sam se i tog dana, dok sam stajala ispred njega u bijeloj haljini, nadala da ćeš se pojaviti na onim vratima, da ćeš me zaustaviti. Malo bi se posvađali jer se nisi javljao, ljutila bih se jer se “Ne možeš se samo tako pojaviti niotkuda i očekivati da će sve biti kao prije”, a onda bih ti potrčala u najjači zagrljaj ne obazirući se na činjenicu da sam na vlastitom vjenčanju. Nemoj nikome reći, jer koja mlada to radi, ali jednu suzu sam sakrila pod veo. On je kasnije ljubio trag koji je ona ostavila, ni ne sluteći da je bila tu. 

I zaista me voli, onako iskreno i bezuslovno. A volim i ja njega onda kada nisi ti u mojim mislima, sebična sam jasno mi je, ali se ne mogu boriti protiv toga. Imamo i djevojčicu. Znam da zvuči kao kliše, ali stvarno me podsjeća na tebe. Imam sve ono što sam željela imati sa tobom, sve ono o čemu smo zajedno maštali, ali sa drugim čovjekom.

Sjećaš li se Amira? Tvoga najboljeg prijatelja još iz djetinjstva, onaj s kojim smo u srednjoj školi sklopili dogovor da će nam biti kum? E taj naš nesuđeni kum  Amir koji me i danas zove “svojom snahom”, mi pokuca na vrata 12. oktobra 2012. godine. To je bio prvi put da nakon toliko godina čujem nešto o tebi. Saznala sam da si mi stalno pisao, pa i kada nisi mogao da ih pošalješ, pisma bi sakrivao u jastučnicu. Da si proklinjao rat, vrijeme i sve što nas je rastavilo. Rekao je i sve one riječi od kojih sam strahovala još od onog dana kada si mi pokazao kovertu, rekao je da si poginuo.