#libiji

Mohamed Abdullah

Izjave egipatskog predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija da su Sirt i Jufra u središnjoj Libiji crvena linija za snage međunarodno priznate libijske Vlade nacionalnog jedinstva koje se ne smiju preći nisu ništa drugo nego proglas o neuspjehu projekta umirovljenog libijskog generala Khalife Haftara da proširi utjecaj na cijelu teritoriju Libije.

Međutim, te izjave su, prema riječima političara i analitičara, nosile još jednu ozbiljniju konotaciju. Čini se da su one jezgra za projekt podjele goleme države na tri regije, a to su: Cirenaika (arap. Barqah) na istoku, Fezzan na jugu i Tripolitanija na zapadu. No, čak i prema ovoj podjeli, Sirt i Jufra ne pripadaju istoku, već su dio provincija na zapadu i jugu.

Ovakve Sisijeve izjave, koje su naišle na snažno protivljenje međunarodno priznate libijske Vlade nacionalnog jedinstva koja je odgovorila da je cijela Libija crvena linija, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati su pozdravili u dva odvojena hitna saopćenja, naglašavajući da u cjelosti podržavaju riječi egipatskog predsjednika.

Izjave egipatskog predsjednika o Libiji pozdravile su i njegove pristalice u Egiptu, koje su pozvale da se jedinstveno stane iza vojske i njenog vodstva, smatrajući da se ovo pitanje tiče nacionalne sigurnosti Egipta.

Sisijeve ideje o međunarodnom legitimitetu

Sisi je smatrao da mu "bilo kakva direktna intervencija egipatske države (u Libiji) pruža međunarodni legitimitet, na osnovu prava na samoodbranu ili na temelju zahtjeva jedine legitimno izabrane vlasti u Libiji, a to je Zastupnički dom (Tobruk)", prema njegovim riječima.

U televizijskom obraćanju u subotu, nakon posjete jedinicama zračnih snaga u egipatskoj provinciji Matrouh (zapadni dio zemlje) uz granicu s Libijom, Sisi je rekao vojnim snagama: "Budite spremni na izvršavanje bilo kojeg zadatka unutar naših granica, ali i izvan granica ako se za tim ukaže potreba''.

Sisi smatra da napadi na grad Sirt (sjeverno-centralni dio Libije) i Jufra (jugoistočno od glavnog grada Tripolija) predstavljaju prelazak crvene linije.

Međutim, nakon ovakvih Sisijevih izjava Turska je saopćila da je povlačenje "milicija" Khalife Haftara iz strateškog grada Sirta neophodno za postizanje dogovora o trajnom primirju u Libiji, prema riječima glasnogovornika turskog predsjednika Ibrahima Kalina.

Kalin dodaje da, "u trenutnoj fazi, Vlada nacionalnog jedinstva u Tripoliju smatra - a mi je u tome podržavamo - da se sve strane moraju vratiti na svoje položaje iz 2015. godine, kada je u postignut politički dogovor Skhirat u Maroku'', što znači da se Haftarove snage moraju povući iz Sirte i Jufre.

Sigurnosna dimenzija

To što je egipatski predsjednik Sisi označio gradove Sirt i Jufru u središnjem dijelu Libije kao crvenu liniju za Egipat zapravo služi interesima trenutnog režima. Međutim, podjela Libije uopće ne ide u prilog egipatskoj nacionalnoj sigurnosti, smatra istraživač egipatskih vojnih poslova Mahmoud Gamal.

Gamal je naglasio za Al Jazeeru da neuspjeh Haftarovog projekta da preuzme kontrolu nad Libijom i njegovo povlačenje na istok može natjerati Sisija da presječe ovaj dio zemlje i vojno ga zaštiti, čak i ako to dovede do podjele Libije.

Istaknuo je da režim predsjednika Sisija gleda na istočnu regiju Libije, koja se pruža uz egipatsku zapadnu granicu, kao sigurnosnu zonu režima, posebno nakon što su u nju stigle egipatske naoružane skupine. Prema tome, tu nikako ne smije postojati politički projekt koji bi bio u suprotnosti s vizijom egipatskog režima.

Gamal smatra vjerovatnim da će doći do egipatske vojne intervencije ako snage Vlade nacionalnog jedinstva zauzmu grad Sirt i da neće biti ostvaren nikakav politički napredak u sljedećih nekoliko mjeseci. "Sisi će nastojati sačuvati projekat Haftara u istočnoj regiji vojnim putem, čak i ako to hipotetički dovede do podjele Libije. Istočna regija obuhvata naftna i plinska polja, a to je drugi najvažniji pokretač egipatskog režima", rekao je.

Bijeg od problema

Reda Fahmy, bivši šef Odbora za odbranu i nacionalnu sigurnost u egipatskom parlamentu, postavlja pitanje: "Kakve veze imaju Sirt i Jufra sa granicama egipatske nacionalne sigurnosti? Osim ako nije riječ o namjeri da se Sisi sačuva od potonuća, radi na njegovog regionalnoj promociji i udari na teritorijalni integritet Libije."

Fahmy je u razgovoru za Al Jazeeru istaknuo da to pitanje nije tako jednostavno kao što to predstavlja Sisi. Sam Zapad je podijeljen oko dešavanja u Libiji. Na primjer, interesi Francuske su u suprotnosti s interesima Italije; interesi Amerike su u sukobu s ruskim interesima. Na zapadnoj strani se nalazi jak saveznik Turska, a na istočnoj strani egipatski saveznik Emirati.

Smatra da su Sisijeve izjave o Sirtu i Jufri pokušaj da se pobjegne od unutrašnjih i vanjskih problema, poput problema s ekonomskom situacijom unutar zemlje i pitanja Velike renesansne brane u Etiopiji kako bi se skrenula pažnja od konstantnih i sve većih neuspjeha u ta dva slučaja, pored drugih kriza.

Profesor političkih nauka Essam Abdel Shafy upozorio je na posljedice cijepanja regije, rekavši da su "izjave vođe vojnog udara u Egiptu eksplicitno i direktno proglašavanje najvažnijih ciljeva agende koju provodi osovina kontrarevolucije u regiji, a to su rasparčavanje i uništavanje".

Abdel Shafy je naglasio za Al Jazeeru da Sisi, nazivajući Sirt i Jufru crvenom linijom, iako su udaljeni od političkih granica Egipta oko hiljadu kilometara, nastoji učvrstiti podjelu na kojoj je radio od prvog dana Haftarovog puča. Ova osovina polaže nade u modele poput Haftara, a ne na njegovu ličnost. U slučaju da Haftar padne, oni imaju hiljadu drugih Haftara, čak i ako to bude išlo na štetu sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti Libije.

Strateška važnost Sirta

Dodao je da mobilizacija plemena i podsjećanje na model Sahwat (plemenskih milicija) koji su primijenile Sjedinjene Američke Države u Iraku, a Sisi ga je usvojio na Sinaju, predstavlja jednu od karata rasparčavanja i podjela, uz napomenu da je Sisi jedan od instrumenata ove osovine za reprodukciju modela na kojem sada Emirati rade u Jemenu.

S druge strane, savjetnik na Višoj vojnoj akademiji Nasser, general-major Adel al-Omdah naglasio je važnost Sirte i Jufre za egipatsku nacionalnu sigurnost.

Al-Omdah je u izjavama za štampu rekao: "Grad Sirt je karakterističan iz nekoliko razloga, među kojima su i naftni i ekonomski aspekt, kao i blizina obalnom putu koji povezuje Libiju s egipatskom granicom."

Istaknuo je da se Jufra nalazi u središtu Libije i povezuje jug sa sjeverom. Iz grada se može doći do egipatske oaze Siwa. Napad druge strane (snage libijske Vlade nacionalnog jedinstva) na ove dvije oblasti predstavlja prijetnju egipatskoj nacionalnoj sigurnosti koja se mora riješiti, rekao je.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN) Antonio Gutereš je izjavio da je “duboko šokiran” otkrićem najmanje osam masovnih grobnica posljednjih dana i pozvao vladu u Tripoliju da osigura grobnice, identifikuje žrtve, utvrdi uzroke smrti i vrati tijela njihovim porodicama, piše Njujork tajms (The New York Times).

List ocjenjuje kako su pronađene grobnice sumorno podsjećanje na zločine počinjene na svim stranama libijskog sukoba u kojem učestvuju bespravne libijske milicije koje se ponašaju izvan zakona a koje podržavaju strane sile tražeći stratešku prednost i pristup ogromnim energetskim rezervama zemlje.

Slike koje kruže društvenim mrežama pokazale su tijela nagomilana u zemlji, zamotana u plastiku ili zakopana u jamama u pustinji izvan Tarhune. Odvojeno, vladini službenici pronašli su u gradskoj mrtvačnici desetine tijela, kao i unutar brodskog kontejnera, ističe njujorški list dodajući da je nejasno kada su se ubistva dogodila.

Grobnice su otkrivene nakon što su se borci odani generalu Halifi Haftaru, čija je 14-mjesečna kampanja zauzimanja Tripolija osujećena posljednjih sedmica, povukli iz grada Tarhuna, oko 65 kilometara jugoistočno od glavnog grada. Tarhuna je bio posljednje uporište Haftarovih snaga u zapadnoj Libiji, koje su se prošle sedmice povukle nakon napada vladinih snaga uz podršku Turske.

Zauzimajući grad, vladine trupe su pljačkale prodavanice, palile zgrade i ubijale iz osvete pripadnke al-Kanijata, Haftarovih saveznika koji su danima ranije pobjegli iz Tarhune. Najmanje 16.000 ljudi u Tarhuni i južnom Tripoliju bilo je primorano napustiti svoje domove, saopštile su Ujedinjene nacije. Međutim, otkrićem masovnih grobnica fokus je preusmjeren na generala Haftara.

Od početka sukoba 2014., general Haftar nastojao je da se predstavi kao vođa disciplinovane, nacionalne vojne sile, ali njegove trupe suočene su s optužbama za teška krivična djela. Međunarodni krivični sud od 2017. godine traži jednog od njegovih najboljih komandanata, Mahmuda al-Verfalija, zbog niza javnih ubistava desetina ljudi u istočnom gradu Bengaziju, ukazuje list.

CNN navodi kako je organizacija Hjuman rajts voč (Human Rights Watch – HRW) pozvala na međunarodnu istragu ubistava u Libiji ističući kako snage povezane s Haftarom “već 15 mjeseci nekažnjeno djeluju u Tarhuni i drugdje”, a da su ih “strani zaštitnici štitili od kontrole za zlostavljanja koja očigledno uključuju nezakonita ubistva, nestanke i mučenja”.

“Vrijeme je da Vijeće za ljudska prava UN-a konačno uspostavi međunarodnu istragu kršenja svih strana u Libiji, što će poslati nepogrešiv signal da će oni koji počine ili imaju komandnu odgovornost za ratne zločine, na kraju odgovarati”, kazala je Hanan Salah, viša istražiteljica HRW-a za Libiju.

Salah je također pozvala međunarodno priznatu vladu u Tripoliju da osigura da se dokazi na mjestima zaštite od zloupotrebe i da za istraživanje masovnih grobnica pozovu neutralne međunarodne forenzičke stručnjake.

Tragedija za libijski narod

Ministar unutrašnjih poslova u libijskoj vladi koju podržava UN, Fati Bašaga rekao je da vlasti dokumentuju dokaze o navodnim ratnim zločinima u Tarhuni te da preliminarni izvještaji pokazuju da su desetine žrtava pronađene u masovnim grobnicama pokopane žive, piše agencija Asošijetid pres (The Associated Press).

Agencija dodaju da su otkrića izazvala strah od razmjera kršenja ljudskih prava na teritorijama koje kontrolišu Haftarove snage, s obzirom na poteškoće u dokumentovanju u aktivnom ratnom području. Filip Nasif (Philippe Nassif), direktor u organizaciji Amnesti internešenal (Amnesty International) za Bliski Istok i Sjevernu Afriku, izjavio je da njegova grupa radi na provjeri masovnih ubistava.

Pomoćnik američkog državnog sekretara za pitanja Bliskog istoka, Dejvid Šenker (David Schenker) izrazio je zabrinutost zbog izvještaja o otkriću snaga iz Tripolija naglasivši da eskalirajući “proxy rat između Rusije i Turske u Libiji predstavlja izazov regionalnoj stabilnosti i tragediju za libijski narod koji traži mir i okončanje strane intervencije”.

Libija je u nemirima od 2011. godine, kada je u građanskom ratu s vlasti svrgut dugogodišnji diktator Moamer Gadafi, koji je kasnije ubijen. Zemlja se od tada podijelila između suparničkih administracija na istoku i zapadu, a obje imaju podršku različitih naoružanih grupa i stranih vlada, ukazuje AP.

Haftara podržavaju Francuska, Rusija, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge ključne arapske zemlje, dok vlada u Tripoliju ima podršku Turske – koja je u januaru poslala trupe i plaćenike da zaštite glavni grad – kao i Italije i Katara.

Libija je na rubu nove eskalacije dok milicije u Tripoliju vode kampanju za vraćanje obalnog grada Sirte, što bi omogućilo pristup ogromnim naftnim poljima zemlje koja su trenutno pod Haftarovom kontrolom. Turske mornarice i vazdušne snage izvele su prošlog četvrtka vojne vježbe na Sredozemlju kraj Libije, navode zvaničnici, što je očigledan pokazatelj podrške Tripoliju.

Tijela čitavih porodica

Misija UN-a u Libiji pozdravlja odluku međunarodno priznate Vlade nacionalnog sporazuma (GNA) da pokrene istragu o grobnicama ističući da još nije utvrđen broj mrtvih, ali da jedan grob sadrži najmanje 15 tijela u raspadnom stanju te da neki grobovi sadrže tijela čitavih porodica, napisao je Gardijan (The Guardian).

Više je tijela pronađeno u bolnici u Tarhuni, a prema informacijama GNA-u najmanje 27 osoba poginulo je od nagaznih mina koje su za sobom ostavljale Haftarove snage nakon kampanje opsade na Tripoli.

Gardijan ističe kako je opšteprihvaćeno da su obje strane u Libiji možda činile ratne zločine tokom višegodišnje opsade, ali da razmjera zločina pripisanih Haftarovim saveznicima može potencijalno osramotiti njegove glavne vanjske pristalice – Francusku, Ujedinjene Arapske Emirate, Egipat i Jordan.

Istovremeno, diplomate GNA-a pozivaju SAD da pojačaju diplomatski pritisak na saveznike poput UAE-a da prekinu vojnu podršku Haftaru te ističu kako je neprisustvo administracije predsjednika Donalda Trampa (Trump) u Libiji ostavilo vakuum koji je ispunila Rusija s ciljem uspostavljanja snažnog vojnog prisustva na južnom Sredozemlju i pristupa jednom od najvećih svjetskih naftnih polja.

Pregovori nakon osvajanja Sirte?

Libijski šef sigurnosti Fati Bašaga rekao je da bi Egipat mogao pomoći u okončanju podjele njegove zemlje, signalizujući moguće zbližavanje s arapskim regionalnim silama koje su do sada podržavale generala Haftara, piše Blumberg (Bloomberg) dodajući da je Egipat nedavno najavio primirje i političku inicijativu za okončanje građanskog rata koji je zahvatio ovu sjevernoafričku zemlju bogatu naftom.

Bašaga, koji formalno nije prihvatio ili odbacio plan, napisao je na Tviteru (Twitter) da je svaka inicijativa koja bi dovela do civilne vlade dobrodošla – ne spominjući prijedlog imenom. Za Blumberg je pak izjavio da će borci njegove vlade prihvatiti primirje i političke razgovore s istokom tek nakon što ponovo dobiju strateški grad Sirte na vrhu naftnog polumjeseca Libije.

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan također je rekao kako će se kampanja nastaviti sve dok grad Sirte ne bude zauzet. Ali, Egipat je upozorio da će sukob eskalirati ukoliko Turska posegne dalje prema istoku, rekli su Blumbergu neimenovane zapadne diplomate. Dok su SAD pozivale na smirenje sukoba, i vlada sa sjedištem u Tripoliju i Haftar prikupljali su snage uoči moguće konfrontacije u Sirteu.

Prije ofanzive na Tripoli, Haftar je uz podršku ruskih plaćenika zauzeo istok i jug zemlje, uključujući i njene velike naftne objekte. No, u nadmetanju s Rusijom da oblikuje budućnost Libije, Turska je snažno je intervenisala u ime vlade u Tripoliju i pomogla da se Haftarove snage potisnu sa zapada.

Blumberg također podsjeća da su se u nedjelju, 14. juna, ministri vanjskih poslova i obrane Turske i Rusije trebali sastati u Ankari kako bi pregovarali o mogućem rješenju sukoba u Libiji i Siriji, gdje također podržavaju suprotstavljene strane, ali je sastanak odgođen.

Sjedinjene Američke Države su sve vrijeme eskalacije i internacionalizacije sukoba u Libiji stajale po strani i teško se moglo iščitati kome su naklonjene u tom ratu. No, iz današnjeg saopćenja kojim je oštro osuđen dolazak ruskih vojnih aviona i njihovo uključivanje u rat, očito je da su njihovo strpljene i suzdržanost pri kraju te da SAD neće još dugo razvoj vojnih prilika u ovoj nesretnoj zemlji posmatrati s distance, pomalo nezainteresirano.

Vojne prilike u Libiji, oružani sukob između snaga međunarodno priznate vlade u Tripoliju, koju od početka godine otvoreno podržava vojska Turske, i pristalica pobunjenog generala Khalifa Haftara, koji ima vojnu podršku Rusije, posljednjih su se dana u toj mjeri iskomplicirale da se teško može odgonetnuti šta se, zapravo, dešava na linijama fronta.

NAKON SIRIJE, FRONT SE SELI U LIBIJU

Dodatne nepoznanice unijelo je najnovije saopćenje vojske Sjedinjenih Američkih Država, u kojem stoji da je tokom jučerašnjeg dana Rusija poslala svoje vojne avione u Libiju kako bi pomogle ruskim vojnicima/plaćenicima koji se bore na strani libijskih snaga pod komandom generala Haftara. Rusija je odmah demantirala ove optužbe pa je Andrej Krasov, zastupnik ruske Dume i zamjenik predsjednika Vijeća za odbranu, poručio da “je ruska pozicija dobro poznata – mi želimo kraj krvoprolića u Libiji i pozivamo sve strane na suzdržanost te povratak za pregovarački stol”.

Američko zapovjedništvo vojske sa sjedištem u Africi (AFRICOM) objavilo je i snimke ruskih aviona koji odlaze u Libiju i koje su Amerikanci, kako je rečeno, “pratili na svakom koraku”. Ruski vojni avioni tipa MIG i Sukhoi stigli su iz Rusije preko Sirije, pri tome su prefarbani kako bi se zakamufiliralo da su ruski”, saopćeno je iz AFRICON-a.

Reakcija američke vojske značajna je s obzirom na to da se posljednjih mjeseci u vojnim i dioplomatskim krugovima nagađalo koju od strana u Libiji podržavaju Sjedinjene Američke Države. Povremeno je izgledalo kako SAD podržavaju legalnu vladu u Tripoliju, kojoj je vojnu pomoć poslala Turska, članica NATO saveza, ali s druge strane, za generala Haftara se dugo tvrdilo da je “američki čovjek”, koji je, nakon sukoba s bivšim liderom Libije Muamarom El Gaddafijem, prebjegao u SAD. Nije nevažno ni to što Haftara podržavaju i vojno pomažu, pored Rusije, i Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i Izrael, najlojalniji američki saveznik i partner.

VOJNI USPJESI VLADINIH I TURSKIH SNAGA

Izvještaji s libijskog ratišta svjedočili su posljednjih dana o velikim vojnim uspjesima vladinih snaga (GNA) podržanih turskim saveznicima i općem rasulu koje je zahvatilo pripadnike tzv. Libijske vojske pod komandom generala Haftara, te njihovih ruskih saveznika. Agencije su, pozivajući se na lokalne izvore, javljale o povlačenju i evakuaciji Haftarovih snaga iz zapadnih dijelova Libije, a navodilo se kako je Rusija uputila vojne avione radi evakuacije razbijenih pripadnika svojih (para)vojnih snaga s tehnikom, među kojom se nalazio i protuzračni raketni sistem PANTSIR.

“Oko 1.500 – 1.600 ruskih plaćenika pobjeglo je s fronta kod grada Bani Walid”, kazao je izvor iz GNA. Riječ je o području jugoistočno od libijskog glavnog grada Tripolija koje je dugo bilo pod kontrolom Haftarovih i ruskih vojnika. No, ako se informacije američke vojske potvrde kao istinite, očito je da ruski avioni nisu upućeni u Libiju radi izvlačenja njihovih vojnika i tehnike nego kako bi im pružile zračnu pomoć u borbi protiv libijsko-turskih snaga lojalnih vladi u Tripoliju.

Građanski rat u Libiji sa manjim ili većim intenzitetom bjesni nakon što je NATO savez 2011. godine na brutalan način porazio legalnu vlast i likvidirao Moamera Al Gadaffija. Jedno vrijeme se vodio između međunarodno priznatih vlasti u Tripoliju, naglašeno islamistički orijentiranih, ideološki bliskih Muslimanskom bratstvu, s jedne, i vojno-sekularnog  pokreta, na čelu s Khalifom Haftarom, koji je kontrolirao istok zemlje. Haftar je imao otvorenu pomoć Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata i nešto diskretniju podršku Izraela.

Početkom ove godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odazvao se pozivu legalne vlade u Tripoliju koju priznaje UN, da pošalje vojne snage u Libiju kao pomoć slaboj i nemoćnoj vladinoj vojsci, koja se nalazila pred vojničkim porazom nakon masovnih napada Haftarovih snaga prethodnih mjeseci, koje su zaprijetile zauzimanjem Tripolija. Turska je za vojnu interevenciju u Libiji imala krupan vlastiti razlog: ta je zemlja s vladom Libije prethodno potpisala sporazum o isključivom ekonomskom pojasu koji bi, praktično, podijelio Mediteran na istočni i zapadni dio. S obzirom na to da se u moru unutar proglašenog libijsko-turskog isključivo ekonomskog pojasa nalaze ogromne zalihe plina (spominje se njegova vrijednost od čak 700 milijardi dolara), taj je dogovor naišao na oštro protivljenje mnogih meditaranskih zemalja, prije svih Egipta i Izraela.

NASILJE DUGO DECENIJU

Nakon što se turska vojska priključila snagama pod kontrolom međunarodno priznate vlade u Tripoliju, reagirala je Moskva, koja je vojnički podržala generala Khalifa Haftara, s kojim je odranije imala ne baš otvorenu komunikaciju i saradnju. Sukob u Libiji koji je najprije počeo kao NATO vojna intervencija na suverenu državu, potom prerestao u  građanski rat, koji je ubrzo dobio regionalne dimenzije, sada je prerastao u globalni sukob najvažnijih svjetskih “igrača” i njihovih geopolitičkih interesa. Pored Turske i njenog lidera Erdogana, režim u Tripoliju imao je nekad veću, nekad manju podršku Katara, a neki izvori tvrde i Irana.

Nasuprot njima stoji general Khalif Haftar sa sekularističkom, provojnom ideologijom, koja ima otvorenu vojnu podršku Rusije i Egipta i nešto diskretniju Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Ni evropske mediteranske zemlje nemaju jedistven stav prema sukobljenim stranama u Libiji, ali se iz nekih njihovih poteza može zaključiti da je Francuska bliža snagama generala Haftara, dok Italija pokazuje više razumijevanja za libijsko-tursko oružano savezništvo.

Sjedinjene Američke Države su sve vrijeme eskalacije i internacionalizacije sukoba u Libiji stajale po strani i teško se moglo iščitati kome su naklonjene u tom ratu. No, iz današnjeg saopćenja kojim je oštro osuđen dolazak ruskih vojnih aviona i njihovo uključivanje u rat, očito je da su njihovo strpljene i suzdržanost pri kraju te da SAD neće još dugo razvoj vojnih prilika u ovoj nesretnoj zemlji posmatrati s distance, pomalo nezainteresirano.

Sukob između dvije strane raplamsali su međunarodna intervencija i konstantno opskrbljivanje oružjem, čime se krše sankcije Ujedinjenih naroda i embargo na dovoženje oružja u zemlju.

Na jednoj strani sukoba su međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) sa sjedištem u Tripoliju, koju vodi 60-godišnji Fayez al-Sarraj, arhitekt po profesiji. GNA uživa podršku Turske i Katara, koji su i njihovi glavni opskrbljivači oružjem i vojnicima.

Bliskost Haftara s CIA-om

Turska je Libiji poslala i bespilotne letjelice, od kojih su neke domaće proizvodnje, napravljene uz korištenje starih izraelskih bespilotnih letjelica, dok su neke proizvedene u Izraelu i prodane Azerbejdžanu, turskom savezniku.

Uz to, Turska regrutira stotine sirijskih vojnika koji se prebacuju u Libiju, kao plaćenici koji pomažu GNA.

Na drugoj strani sukoba su snage generala Khalife Haftara, koje kontroliraju istok zemlje s najvažnijim lučkim gradom Benghazijem. Haftar, kome je 67 godina, zapovijeda Libijskom nacionalnom armijom (LNA).

Haftar, koji ima američko državljanstvo, poznat je po bliskosti s CIA-om tokom egzila za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija. Nije čudno što Haftar uživa podršku administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji načelno podržava napore međunarodne zajednice za uspostavljanje mira, ali, s druge strane, ohrabruje Haftarove akcije.

Američki saveznici na Bliskom istoku slijede put SAD-a, a među njima su Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael.

Izraelska uloga u konfliktu malo je poznata, ali vrlo važna. Zapravo, uloga koju igra Haftar plod je osovine koju čine Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Izrael.

Historijska ironija

Ove sedmice televizija Al Araby izvijestila je da je UAE finansirao i osigurao napredne sisteme zračne zaštite za LNA, koje proizvodi izraelska kompanija, a koji su u Libiju došli preko Egipta. Tim sistemima trebalo bi se ciljati na turske dronove.

Libijski “dosje” u rukama je Mossada, koji svoje operacije i politiku prema Haftaru koordinira s egipatskom vladom predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija i njegovim obavještajnim šefom Abbasom Kamelom.

Između 2017. i 2019. Mossadovi predstavnici mnogo su se puta sastali s Haftarom u Kairu, te organizirali obuku nekih njegovih najvažnijih oficira na temu ratne taktike, obavještajnog rada, analiza, te mjera kontrole i zapovijedanja.

Uz to, Mossad je Haftarovim snagama pomogao da kupe opremu za noćno nadgledanje i snajperske puške.

Specijalne veze između Haftara i Izraela historijska su ironija. On je služio u libijskoj armiji za vrijeme vladavine Gaddafija, te učestvovao u puču u kojem je taj autokrat 1969. došao na vlast. Godine 1973, kao mladi oficir, bio je član libijskog kontingenta koji je pomagao Egiptu u oktobarskom ratu protiv Izraela. No, pripadnici libijske brigade i piloti koji su bili stacionirani u Egiptu nisu učestvovali u ratnim operacijama.

Za vrijeme Gaddafija Izrael je imao poseban interes za Libiju.

Razvoj hemijskog i nuklearnog oružja

Libijski čelnik finansirao je palestinsku borbu i primao palestinske militante, uključujući i teroriste iz zloglasne grupe Abu Nidal.

U odgovoru, izraelska obavještajna služba i specijalne snage pratile su libijske oficire i avijaciju, te su pristale na libijsku obalu kako bi postavile svoju naprednu opremu i izvodile određene operacije.

U jednoj takvoj iz 1995. jedinica mornaričkih komandosa postavila je zasjedu s ciljem da ubije dr. Fathija Shaqaqija, vođu palestinskog Islamskog džihada, ali im je naređeno povlačenje nakon što je u kampu u njihovoj blizini boravila grupa evropskih turista. Nekoliko mjeseci kasnije operativci Mossada ubili su ga na Malti.

Izrael je, također, pokazivao veliki interes za Gaddafijeve namjere i mogućnosti proizvodnje hemijskog i nuklearnog oružja. Izraelski obavještajci prikupili su podatke o razvoju te vrste oružja, ali je poslije utvrđeno da te informacije nisu bile tačne. Libija je uz pomoć Pakistana razvila mnogo naprednije nuklearne pogone nego što je Izrael sumnjao.

Na kraju, obavještajne agencije CIA i MI6 u tajnoj akciji 2004. uvjerile su Gaddafija da odustane od zacrtanih projekata.

Gaddafijev flert s Izraelom

U tom periodu zamrznutih odnosa sa Zapadom, koji su trajali dok Gaddafi nije ubijen 2011. u pobuni koju je podržavao NATO, libijski čelnik flertovao je s Izraelom. On i njegov sin Saif al-Islam zagovarali su mir između Izraela i Palestine baziran na formiranju jedne države, koju su zvali Izratin.

Zahvaljujući nekim istaknutim libijsko-italijanskim Jevrejima, slali su muslimanske hodočasnike u Jerusalem i oslobađali Izraelce libijskog porijekla koji su putovali u svoju domovinu i bili pogrešno opruženi za špijunažu.

Čak i nakon što je Gaddafi ubijen, članovi njegove porodice pokušali su od Izraela dobiti podršku. Njegova kćerka Aisha pronašla je utočište u Alžiru, ali je preko italijanskih posrednika slala poruke u kojima je tražila prihvat u Izraelu, tvrdeći da je njena nana bila Jevrejka.

Sada kada se razbuktava građanski rat Izrael ima još jedan interes u Libiji. Jačanjem prisustva u zemlji Turska nastoji pojačati utjecaj na Sredozemlju i ugroziti izraelsko-kiparski plan izgradnje plinovoda prema Grčkoj i Italiji.