Autoceste kao odrezak na jednoj od posljednjih hrvatskih krava
Zar ne znamo sami zaraditi nego samo predati zaradu drugima?
Skoro sedam sati vožnje s juga Hrvatske do Zagreba, s neplaniranog ranijeg završetka godišnjeg odmora. Dovoljno dugo za umor, nedovoljno dugo za naučiti kako se održavaju ceste, o njihovim troškovima i prihodima. Naročito ako vam, pošteno rečeno, razina znanja iz ekonomije i nije nešto posebno. No veliko znanje vam i ne treba kako biste postavili neka logična pitanja: Kada ćemo konačno taj dio Lijepe naše spojiti mostom? Hoću li uskoro plaćati još višu cestarinu? Kome? Hoću li na godinu na jug autocestom ili ličkom magistralom? Najave Vlade o koncesiji hrvatskih autocesta bi nam mogle uskoro dati odgovore i na ta pitanja.
Nema sumnje, namjera Vlade je čvrsta: dati hrvatske autoceste u koncesiju i pribavljenim novcem smanjiti proračunski dug. Hladno i jasno. Inače, ministri daju ostavke. Priznajem, stoji ono što premijer govori: „Gradili smo preskupe autoceste... Dio autoceste nam je već u koncesiji... Nitko neće odnijeti autoceste iz Hrvatske…“ No sve ostalo što govore je, najblaže rečeno, upitno: „Neće biti porasta cestarine, na cestama će nam biti će nam jednako ili bolje, bez koncesije država će bankrotirati…“
Ceste nisu samo način spajanja dvaju mjesta. Nisu niti isključivo profitabilna poduzeća. Poznato je da rijetko koja autocesta u Europi može samu sebe otplaćivati. Autoceste su pitanje razvoja jedne države. Meni osobno, autoceste su također pitanje sigurnosti u prometu i smanjenja broja stradalih. Uloga im je osigurati bolju prometnu povezanost, brži promet ljudi i roba te pridonijeti razvoju gospodarstva i jačanju slabije razvijenih krajeva. Dobre prometnice takva mjesta čine zanimljivijim za ulagače, što u konačnici omogućuje o(p)stanak stanovništva u tim područjima. Jednom riječju, dobro osmišljene i kvalitetne autoceste su generator razvoja.
Složit ćemo se da su, strateški gledano, autoceste predmet nacionalnog interesa. Zašto ih onda puštamo iz državnih ruku? Razumljivo, koncesionara zanima samo zarada. To će sigurno učiniti kroz veće cestarine te uz minimalno održavanje i investiranje. Bude li promet padao, država će pokriti razliku. Čak i da cestarine za osobne automobile ne budu više, realno je očekivati da će porasti barem za kamione koje će gurnuti na lokalne ceste i tako ih dodatno uništiti. I naravno, sve će to povećati troškove gradovima, županijama i državi.
Bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić se pita: “Jesu li Hrvati sposobni upravljati svojom državom ili barem svojom autocestom kao manjim dijelom svoje države?“ Pitanje je opravdano. Duboko vjerujem da smo sposobni. Dodajmo tome i sljedeće pitanje: Je li pristajanje na koncesiju zapravo priznanje ove Vlade da to oni ne mogu? Naravno da ne mogu! I neće moći sve dok dolazak na vlast znači pravo na politički plijen i sve dok se u javnim poduzećima kadrovira isključivo po političkom (stranačkom) ključu. Jer očito da je u slučaju autocesta, kao u mnogim drugim segmentima, problem i u menadžmentu. Jesmo li kao država sazreli za iskorak? Imamo li konačno snage prednost dati struci i stručnjacima? Gospodo, ako već nemate stručnjake, a vidljivo je da nemate, angažirajte headhunting agencije da vam ih nađu. Naravno, ne očekujte da će Vam ponuditi osobu da vodi javno poduzeće od desetak tisuća zaposlenih, a referenca mu je dotadašnje neuspješno vođenje privatnih tvrtki.
Neki dan aktualni je premijer ocijenio kako prosvjede protiv monetizacije autocesta organiziraju interesne skupine koje žele da se stanje ne mijenja. A što je tu čudno? Od sindikata se očekuje da brane dostignut stupanj svojih prava. Osobno mi je za oko zapeo transparent: „Ne koljite kravu zbog šnicla“. Ja bih tomu dodao: „Nisu javna poduzeća krave muzare.“ Jer u našim poduzećima se za svaki kilometar brine gotovo tri puta više radnika nego u Austriji. U sektoru naplate cestarine u HAC-u po naplatnoj postaji je četiri, a u sektoru održavanja tri puta više zaposlenih u odnosu na talijanske tvrtke. U toj istoj Italiji promet na autocestama je tri puta veći nego u Hrvatskoj.
Treba poslušati savjete ekonomskih stručnjaka te dugove poduzeća koja upravljaju autocestama reprogramirati na domaćem tržištu. Dok još imamo vlastitu valutu. Moguće je i izdavanje državnih obveznica ali to pretpostavlja poduzeća kojima se dobro upravlja i koja su troškovno efikasna. I naravno, mora se smanjiti enormne i nepotrebne troškove koje u ovom trenutku imaju naše autoceste.
Na koncu, siguran sam da koncesionar neće odnijeti autoceste. Ali zaradu hoće. Kao što sam siguran da ministar prometa, bez obzira na sudbinu hrvatskih cesta, neće dati ostavku.
