One su te koje jedu vreme
āNjene haljine su vetar nevidljivih glasova. One su te koje jedu vreme.ā
Å ta ima veze Å”to je soba od 25 kvadrata + terasa na koju je ponosna. Å ta ima veze Å”to tu žive i dva psa. Tu je moje selo, tu pobegnem u zagrljaj kao da se zatrÄim u seno. Pa Å”ta ako nekad u senu seljanka ostavi vile.
Gde su se dele navike. Evi ih. Sunce i ja, zajedno na nogama od jutros. SviÄaju nam se iste stvari, recimo njena nova neboplava jakna koju je možda kupila, možda dobila. Ona voli da je obuÄe na tu neku majicu i da je ne skida ni kada sedi.
Premalo puta sam joj kupio cveÄe. Posle radnog vremena sretnem je kako sedi u autu i razmiÅ”ljala. Traži mir. Sreo sam je nekoliko puta. Gledamo se ozbiljno kroz stakla i ona me ne vidi. TeÅ”ko je raditi, voziti, iÄi na privatne Äasove, lomiti, svirati, viÄati se, predavati, zagledavati.
Negde na planinama pada sneg. Negde malo niže, topi se sve. JoÅ” malo niže, livada puna zelenog cveÄa. Hiljade srebrnih krojaÄkih makaza idu uz ravninu. Å iÅ”aju kose, oblaÄe trave, vezuju seno.