stojim na autoputu

Kaže Muhammed a.s.

"Allah je lijep i voli ljepotu"

Iako ovaj hadis zvuči kao da se

Isključivo odnosi na estetiku

Lica i tijela

Mene je podsjetilo na tvoju dušu

Bistru kao suzu s izvora majčinog oka

Ljudi

Čaršija

Raskošna, blistava svjetla

Kipovi, graciozniji od većine rukotvorina

Atmosfera svježa poput jutarnjeg, morskog zraka

Moja usta kažu

Subhanallah

Ali srce

Ostaje tiho

Zalazi sunce i kao da su svi slikari

Od nastanka života do danas

Oživjeli i preslikali nebo

Iza brda i planina

Kao da se svaka moguća boja

Razasula po horizontu

I ptice svojim letom

Lahkim krilima kruže i dive se

Ja šapućem subhanallah

Oduševljavam se

Ali u zaključanoj ladici moje duše

Čuči sklupčan jedan lik

Oblik duše i tijela

Što iziskuje

Najsnažnije

I najsikrenije

Subhanallah

Ploča na kojoj sjedimo je hladna

Ali ja to bar ne primjećujem

Poznato mi je to tek negdje

U pozadini mozga

Opija me tvoj pogled

Što uspijeva preslikati svaki atom tvog bića

Ne znam je li ti poznato

Ali imaš oči koje ti nisu samo ogledalo duše

Tvoje oči su ogledalo

Čitavih džennetskih bašti

Kada bih opisivala kako izgleda dijete

Što ljubi očima i miluje trepavicama

Što nurli licem njeguje tuđe brige i tuge

Što stavom raznosi svaki postojeći

Pa i moguće nadolazeći strah

Kako izgleda muškarac

Što ulijeva ljubav na svojim

Sposobnim šakama preplanulim snagom

Što daruje sreću dubinama svojih njedara

Navela bih jedino

I samo tebe za primjer

Kada bi me Svemogući pitao

Čiji dodir želim da me uspava

I na smrtnoj postelji

Ja bih zamolila za tvoj

Tako stidno

Pomalo žudno

Najviše sretno i čežnjivo

Jer zna On

Kako se u meni razdvajaju svjetovi

Kada tuđi dodir osjetim umjesto tvog

Ali On zna također

Kako u meni zarasta svaka pukotina

Dok dovim

Da osjetim

U ime Njega

Opet čar tvojih jagodica

Budim se s tobom

Zaspim s tobom

S tobom a bez tebe na jastuku

U mislima mi živiš

U duši mi cvjetaš

U srcu ljubav siješ

Sanjam da sanjaš u mom krilu

Ne želim da se probudim

Jer si na javi daleko od mog naručja

Ali se tjeram

I silim

Snovi su zabluda

A meni si moguć samo na javi

Kada On za moje snove kaže

Budi

Ruku na srce

Svaki prizor tebe mi je najmiliji

Ali ima nekih koji dostižu razinu

Višu od najmilijeg

Više od svega

Više od ičega

Hodaš kroz čaršiju

Sav nasmijan

Kao dijete kada dolazi kući

Prvi dan iz obdaništa

I prepričava svoj doživljaj

Opisuje svoje prve tek stečene prijatelje

Te kako ih je uopšte stekao

Toliko iskreno sretno si se doimao

Sjećam se da sam se predomišljala

Da li da ustanem i zagrlim te

Ili ostanem sjediti na stolici

Možda malo čudno što nisam odmah

Skočila

I potrčala u tvoje naručje

Ali bila sam toliko zanesena

Hipnotisana

Tvojim likom

Da nisam mogla pribrati svoj racionalizam

I razaznati

Hoću li ustati il ne

Ipak sam ustala

Trčala do tebe

I ne znam zašto

Al' kad god se sjetim tog momenta

Neka me težina obuzme

Nešto mi se srce stegne

Pa ja uglavnom pustim pokoju suzu

Čisto da me teret prođe

I ne plačem ja samo radi toga

Što nemam sada mogućnost da ti tako

Skočim u zagrljaj

Već sama pomisao

Koliku sam ljubav

I ispunjenost

U tim momentima osjetila

I kako se ta oba najdivnija osjećaja

I dalje prožimaju mojim krvim sudovima

Možda još jače

Možda ne

Sigurno da

I ja plačem jer te volim

Plačem jer te poželim

Plačem jer se nadam

Da te neću morati izgubiti

Ni na ovom

Došli smo do moje zgrade

Da smo Bogdom došli do naše

Približavamo se vratima ulaza

Ja molim Boga da jednog dana

I ti uđeš sa mnom

Stojimo na pragu

Samo što ti ne rekoh uđi

Naginješ se desnim ramenom od zid

Sve mi izgleda kao da ćeš sa mnom ući

Ne odvajamo se jedno od drugog

Kući nam je teško otić

A ja u sebi dovim da jednog dana

Našoj kući odemo

Gledam te čežnjivo

Kao da te godinama vidjela nisam

Da mi je da te godinama uzastopno gledam

Bez treptanja

Bez disanja

Ne bih htjela da mi išta poremeti

Ovako divan prizor

Ne znam kako ćeš izgledati

Onda kada sve moje bude opet moglo

U tvojoj divoti uživati

Ali noćas si bio ljepši nego ikad

Noćas te volim

Tako sretno

Tako tužno

Tako ispunjeno

Puna nade i mašte

Snova i želja

Puna silnih dova

Da doživim dan

Kad ne budemo zastajali na pragu

Jer nam se teško rastati

Već jer nam se teško uz stepenice popeti

Htjedoh da ti kažem

Koliko mi je krivo što nećemo u istu

Postelju leći

Al' prešutih

I još jednom u sebi zadovih

Da te volim do kraja života

A da to od tebe ne moram kriti

Ni u jednom jedinom

Najmanjem

Negdje između 44 glasovne

U kojima sam prepričavala naš prvi izlazak

I uporno govorila

"Joj jest mi bilo lijepo"

I priče gdje sam tebi objašnjavala

Kako si moja iz dubinskog pristaništa duše

Sigurna luka

Negdje između pomisli

Kako bi meni stajala tvoja jakna

Do nošenja tvoje trenerke na tjelesnom

Negdje između možda bi moglo da uspije

I ne dam da nam ne uspije

Dok sjedimo na podu tvoje garaže

Na starim kartonima

Razglabajući svašta nešto

Što samo ti zidovi će čut

I ni jedni drugi

Između jedne subote kad sam dala

Još jednu šansu ljubavi

Te neke daleko više sedmica naredne

Kad sam osjetila

Koliko sam se zapravo zaljubila

Nekad davno to je tako nemoguće djelovalo

A sad je tako realno

Sad je

Toliko opipljivo

U mom srcu kad poskoči svaki put

Čim te vidi u masi

U mojoj duši kad spava dječijim snom

Kao što nije smjelo ni sa kim drugim

U mom umu što se zanosi

I prenosi

Na neke nesagledive poljane

Kao kiša u ljetno predvečerje

Natapa zemlju i travu

Uzgaja raznoliko bilje

Podstiče opojne mirise

U mojim dlanovima

Što znaju da pripadaju nečemu

Tek onda kada miluju tvoju kožu

Šta ima strah da kvari

Kada počinje biće bez glasa da viče

Kako se opet zaljubilo

Prosto

Lako

Tačno jasno koliko je zapravo bilo suđeno

Da baš tada

Nadođe jedan čitav okean emocija

I ništa takvu zaljubljenost ne može opisati

Kamoli dočarati

Kada ljubav sjedi nekoliko centimetara

Ispred tebe

Raširenih ruku da možeš stati u naručje

Otkopčane košulje do pola

Da možeš naći skriveni putokaz

Kako bi se moglo pod kožu

Ljubavi zavući

I ljubav priča jezikom koji ne želim

Da iko drugi sem mene razumije

Govori mi riječi

Na način

Glasom

Tonom

Govori mi tako da se ne mogu odlučiti

Dal' da ga slušam

Upijam riječi njegove kao da su zadnje

Koje ću ikad moći čuti

Ili da ga gledam

Kao da ću istog trena zauvijek zažmiriti

Tako predivnog

Jao živote

Kako da dokučim rješenje

Ovoj muci

Kako da čujem i vidim istovremeno

Te mi ni malo ne pomogne

Kada osjetim njegove usne

Jer tada sve u životu prestaje

Što je ikad započelo mimo njega

Tada on nastaje

Opstaje onda kada je i miljama daleko

Ne znam šta se dešava oko mene

I ne želim da saznam

Zaista

Ruku na srce

Ni ne umijem

Da tada mislim i o čemu drugom

Kako da mislim

Kada na njegovim usnama

Razaznam sve i jednu zvijezdu

Što je ikad sijala u mojoj glavi

I ljubav mi kaže

Da ne bi zažalio kada ni jednu drugu

Ne bi dodirnuo do kraja života

I ljubav grlim

Milujem

Ne dam mu da mi se ispusti iz ruku

Ljubav i ja se smijemo

Kao da smo tek došli na svijet

I spoznali šta je biti sretan

Posebice zaljubljen

Šta da radim sa sobom

Onda kad mi kaže

Da izgledam kao da bih mogla biti

Majka njegove djece

Kako ću da postupim

Ako mi duša eksplodira od sreće

Ljubav mi i kad se svađamo

Jasno i glasno

Govori

Da se zaljubio

Da ne želi da ne izgubi

I ja plačem od olakšanja

Plačem od ljubavi

Sreće i straha

Plačem kao dijete malo

Jer ne želim ni ja

Da njega izgubim

Ne znam kako ćemo

Sa ovih naših

Šesnaest i sedamnaest godina

Kuda ćemo

Šta ćemo

Ali oboje smo oduvijek željeli

Od madraca i bez posteljine i daski započeti

I oboje smo zaljubljeni

Do ušiju

I preko njih

Te ne znam za njega

Ali ja znam

Da se moj dječiji

Tinejdžerski san

Obistinio

Toliko realno

Kao što i tvoje ruke na mene

A moje na tebe

Pita me moj dječak

Jel' ja to perem suđe gdje god dođem

Sad mi je smiješno

Kako je nekako na pravi dan to pitao

Samo par sati kasnije

Ništa mi drugo na pameti nije bilo

Već suđe oprati

Nije ga nešto ni puno bilo

Ali ja sam ga tražila

Ja sam namjenski hodala po kući

Samo da nađem još nešto za oprati

I našla sam

Svašta nešto

Čak i one stvari koje nisu bile za pranja

Ja sam ih gurala u sudoperu

Otvarala česmu

Smočila spužvu

Nakapala deterdženta

Ribala šerpu

Pa čaše

Pa escajg

Pa lončić

Pa onda

Majkinu flašicu

Čini mi se da sam se na njoj zadržala

I više od deset minuta

Ali pila je stalno domaći, crveni sok

Koji je ostavljao fleke

U atomskim djelićima

Izaprala sam je milijardu puta

I još uvijek mislim

Da je nisam dobro oprala

Pa sam posušila suđe

Našla sam nove čaše za oprati

I jedva čekam da popiju kafu

Pa da i to suđe

Dođe na red

Te se pitam koliko još suđa oprati moram

Da zaboravim

Što sam ga isprva

Namjenski tražila

Prljavog i čistog

Koliko još suđa

Spužvica i deterdženta

Da u kući zamiriše

Toliko da se ništa drugo ne osjeti

Mogu li i fleke

Tragovi od smrti

Da se operu

Jednom viledom

"Jesi vidjela majicu

Znaš kolko miriše na njega

Sve mi miriše na njega

Čitav život mi sad miriše

Ne moram je ni pomirisat

A osjetim njegov miris"

Ispisala sam užurbano drugarici

Kada si mi poklonio svoju majicu

Prošlo je podosta vremena od tad

Bar dovoljno da je već više

Puno puta

U mašini operem

Doduše

Možda ne bi ni bilo potrebe

Da se toliko često pere

Kada bih je ja umjereno nosila

Ali ako mi nikad nije bilo dosta tvojih zagrljaja

Kako da mi bude dosta tvoje majice

Sive tkanine koja se naslonjala

Na tvoja prsa

Lahorila sa tvog stomaka

Upijala sve atome pora tvojih leđa

Dugmići su oslobađali

Tvoju ključnu kost

I početak grudne kosti

A sad takvo umijeće

Nosim ja

Sada sve što je tvoje pokrivala

I razotkrivala

Isti učinak ostavlja i na mom tijelu

Pobogu kakva je to slast

Kakva je to blagodat

Od svega jedina žalost

Jeste da ne miriše više na tebe

A i kako će

Kada je samo nosim

Perem

Nosim

Perem

Kad god je u ormaru ugledam čistu

Poletim rukama ka njoj kao prema

Novorodenčetu ili siročetu

Nema veće radosti od te

Da na čistu kožu navučem

Nešto čime si se ti pokrivao

I možda ne miriše zaista na tebe

Ali ja nikad ne propustim priliku

Da je primaknem nosnicama

I udahnem miris sa njene tkanine

Ne udišem zaista tebe

Ali mogu da zamislim

Kako mi se zrak iz tvojih pora vrata

Raspršava po svim mirisnim nervima

A ja se gubim

Te nikako se ne pronalazim

Zaluđena sam jednim mirisom

Samo jednim

I samo jednim dječakom

Koji rasprostire svoj dah po meni

Kao da je kakva magija

A ja kad god se raziđem od tebe

Dolazim kući

Sva usplahirena i sretna

Uzbuđena kao kad smo se prvi put rastali

Te s majicom i bez nje

Sve mi miriše na tebe

Život si mi protkao svojim mirisom

I ne mogu da se obuzdam

Teško mi je da saberem ovo malo

Razumnih i prisebnih misli i namjera

Dlanove i prste

Kojima sam do maloprije

Gladila tvoju besprijekorno nježnu kožu

Približavam licu

I osjetim te

Kao da si stvarno tu

Ležim u maminom krevetu

Prevrćem se kao pijana

Lažem da sam pospana

Ne odvajam ruke od lica

Ja udišem tebe

Osjetim te na sebi

U svojim plućima

I nikako da razaznam

Kako se zove to

Kada odbijaš pokvasiti ruke vodom

Jer ne želiš da izgubiš ni miris

Sa jagodica prstiju

Od tog nekog

Ko raspolaže dahom

Ako te pogledam u oči

Ako ti sagledam lice

Od uha do uha

Početka rasta kose

Vrha donje vilice

Ako uzmem u obzir

Svaku stečenu, starinsku boru

Hoću li oprostiti tek tako lako

I zaboraviti samo za milimetar

Ili milisekund

Teže

Ako dođem na vrata kuće

I vidim čuvene

Nikada zaboravljene

Ni kod kog drugog viđene

Pokrete prstiju

Koje miluju smežuranu kožu nadlanice

Hoću li zaboraviti

Kako samo mimikom

Umiješ da me izvrijeđaš

I podsjetiš da jedne tako krasne ruke

Smognu volju

Tako tragične harmonije dirigirati

A hoću li se sjetiti svakog puta

Kada si češljala moju dugu

Smeđu

Ravnu kosu

Doprinosila zalogaj hljeba

Do mojih usta

Ako mi kažeš hvala kad ti dodam daljinski

Hoću li smetnuti sa uma

Svaki put kada si mi rekla

Da ti ničemu ne koristim

I hoće li mi s tim past napamet

Kada si mi bezbroj puta rekla

Da sam tako pametna

Inteligentna

Lijepa

Sve najdivnije

Što si se u tom momentu mogla sjetiti

Kako da razlikujem flašu kojom me gađaš

Od one kojom me napajaš

Kako da razlikujem šta je istina

Znam da ti je teško

I srce mi se cijepa zbog tebe

Ali šta da radim sa ovim dijelom mene

Što visi kao da neko

Nije dobro prišio

Kako da postupim

Onda kada se svi bune

Kako je njima teško

I kako će oni da se svete

Drugačiji film puste

A njima se ništa nije reklo

Već meni

Nemam ja ništa od vaše galame

Od vaših zakletvi

Hvala Vam na zauzimanju

Ali jedino što sam čula

Iz vaših usta

Je kako je Vas povrijedilo

A je li mene

Pitate li se

Pitate li se ikada kako ja izađem iz kuće

Kako je kada u gradu za kamen zapnem

I kada milujem muške ruke

Kada moram doći kući

Strijepeći hoće li me išta dočekati

Pitate li se bar u sebi

Kada već meni ništa

Lično ne kazujete

Ili sam ja samo staklo

Kroz koje gledate

Igrajmo se šutnje

Molim te

Možemo li šutiti

Ne zamijerati jedna drugoj

Apsolutno ništa

Znam da mi imaš itekako toga reći

Dokazuješ mi to iz dana u dan

Kad ti se mozak ne umori

Ne znam kako jezik izdrži

Dosadi li ti sopstvenim ušima

Slušati jednu te istu sopstvenu priču

Ne znaš naravno

Jer i nećeš

Jer te i ne zanima

Ali imam i ja mnogo toga za kazati

Ja bar šutim

Znam da nema fajde od toga

Ni na ovom

Ni na onom svijetu

Kako to ne razumiješ

Zašto ne slušaš samu sebe

Pa pobogu ja još trebam da se naživim

Sune li ti na pamet

Kad kažeš nešto slično onome

Što si rekla sinoć

Da ću s tim riječima u glavi

U duši mojoj nevinoj

Morati ljubiti nekog

Svog muža

Svog momka

Bilo kojeg muškarca

Zar da mi se sa iskrenim emocijama

Pričini od tvoje prljavštine

Kako sam bezvrijena i odvratna

Sjetiš li se katkad

Da ću morati rađati djecu

Ako ne sad

Onda jednog dana

Voljeti nekog više od sebe

Hoću li doći do tog stadija

Da u tuđem zagrljaju

Imam osjećaj kao da me

Tvoje riječi gađaju kamenjem i smećem

Hoćeš li mi onemogućiti

Zgaditi

I samu pomisao

Da nekog iskreno zavolim

Dodirnem

Svakako se već mučim

Ali hoćeš li me ti dovesti do te ludosti

Da ne mognem ljubiti

I čvrsto u srcu čuvati

Ne zaklinji se Bogom

Ne govori dalje

Ne zaklinji se djecom

Tebi sveto ništa nije

Igrajmo se šutnje

Ja šutim da se ne ogriješim

Jer tebe svakako ništa ne pogađa

A ti da ja ne budem oštećena

Za svog cijeloga života

Igrajmo se šutnje

Molim te

Pusti me da u miru volim

Grlim

I ljubim

Samo

Šuti

Kad te molim

Nije mi smetalo

Što nisam na Božijem tlu spretna

Nisam ni obraćala pažnju

Na to da sam malo smetena

Svime i svačim

Da nisam najsposobnija

U svakoj prepreci koja mi se nađe na putu

Nikad nisam bila tip

Koji djeluje

Kao da će svakog momenta poletjeti

Ali sigurno jesam onaj tip

Koji pri svakom svom okretaju

Izgleda kao da će se srušiti

Sravniti sa zemljom pod nogama

Zakopati samu sebe ispod nje

Izgubiti se u zraku kao čestice prašine

I nije mi smetalo što je tako

Nisam nastojala to popraviti

Jer mi smetalo nije

Ali je moralo nekom drugom

Moralo je smetati baš onima

Od kojih sam to naslijedila

Morala sam baš od njih čuti o tome

Kao da je to nešto

Što će me spriječiti u svakom životnom cilju

Kao da ću radi toga jedan dan

U svojoj mladosti

Stati pred svoj put

Pred svoje tek ostvarene snove

Zastati

I ne znati kako dalje

Kao da će se radi toga

Sve obrušiti na mene kao građevina

Pod utjecajem zemljotresa

Što se na svim vijestima prikazuje

Kao da se ručak neće napraviti

Ako se prospe voda po podu

Kao da je moja greška

Što nemam snage

Da čitavu planetu na plećima ne ponesem

I nije mi smetalo

Kada to drugi uvide

Niti kada istaknu

Znam da malo ko misli to

Iz zle namjere

Možda niko tako i nije mislio

Možda je nekom to i simpatično

Možda takva nezgrapnost u mom tijelu

Nekom popravi dan

Ali kada shvatim

Da to i ti uviđaš

I ona

I svi vi

I zajedno ja sa vama

Pomislim

Hoćeš li zbog toga da me napustiš

Jesam li dovoljno sposobna

Da bar oko sebe

Nekog zadržim

Jesam li bar sposobna

Da ti pokažem da umijem

Potruditi se kad je sve u pitanju

Jesam li toliko smotana

Da zapnem na sve i jednoj prepreci

Ili sam iole spretna

Da razumijem

Kako neće neko radi toga otići

Jesam li dovoljno sposobna da živim

Hoće li se ikad oko mene

Zidine srušiti

Koje sam sama izgradila

Jer nisam bila sposobna da volim

Da plačem

Il' se smijem

Jer nisam nekome mogla biti ja

Ono što jesam

I sigurno nisam

Ono što ne želim da budem

I ono što ne mogu da postanem

Kad mi kažeš da sam smotana

Je li od milja

Ili jer će ti jednog dana dozlogrditi

Kao što je nekome

Pa me na to napominje

Iz dana

Nisam ja maštala

O bogatstvu i poslu

S tim temama sam se skoro pa jedino

Istinski bakćala

Kada bi ih neko drugi spomenuo

Na pultu svoje duše

Gdje su se polagale želje kao računi

Ja sam imala jedino

Miran dom

Skromnih sam prohtjeva bila

Samo da ne moram šutiti

Da se mogu nasmijati kad hoću

I koliko god glasno mogu

Samo da ne hodam po sobama

Kao da će neko ispod ormara

Svakog momenta da me ščepa

Za pažljive i nespretne zglobove

Samo da ustanem ujtru

I otvorim prozor

Napravim sebi kafu

Samo da se u kući osjetim

Kao da nije pod moranjem

Da negdje drugo odem

U kući dok boravim

Imati osjećaj kao da sam zaista

U svojoj kući

Nisam ja golemih prohtjeva

Samo da ne moram slušati sve ono o sebi

Što ne bih trebala da mislim

Ni o najvećem neprijatelju

A ja nisam nikad ni imala neprijatelje

Nisam nikad takve stvari ni pomišljala

A kamoli govorila

Zato sam ih slušala

Zato sam se s vremena na vrijeme

Preispitivala

Prezirala

Zbog toga sam uvijek željela

Samo doći kući

Svojoj kući

A da to ne bude ona

Kad me pitaju

O čemu mislim

Ne znam ni sama

Odnosno znam

Mislim o svemu

A opet sve mi misli odu u beskraj

Koliko god možda

Rukama dobra uradila

U glavi prodangubim

Tu zapetljana kao u klupku

Svojih nejasnih i neprebrojivih misli

Baš tu

Ležim na nekoj livadi

Obasjana jutarnjim suncem

Okružena najraznobojnijim cvijećem

Bez i jedne najmanje brige

Tu na poljani svojih misli

Koje protiču u beskonačnost

Sjedim kraj tebe

I tada postajem svjesna svog dangubljenja

I postajem razumna u svojim

Nerazumnim mislima

Znam tada o čemu mislim

I znam zašto u mislima

Prodangubim

Kao dijete na svom prvom rapustu

Shvatam zašto mi se sve uobičajeno

Svakidašnje i obično

Pretvara u besmisao

Koji mi je tako teško napustiti

Kao postelju u zimskim zorama

Al' život je takav

Da se moraš s vremena na vrijeme

Trznuti

Napustiti zasnovani svijet u mislima

Udubiti se u nešto prolazno

Za šta i ne znaš čemu koristi

Ali onda kada i tome dođe kraj

Koliko god malo ili veliko bilo

Najzad se opet prepustiš

Svom razgledanju u nedogled

I razmišljanju o svemogućem

Te koliko god prodangubio u glavi

U duši znaš da je važeće

Kada osjetiš da se tijelom

Takva sreća rasprostrire

Da nema ni jedan drugi izbor

Sem da se nastavi

U besmisao

Beskraj

I beskonačnost

I kad me pitaju

Jesam li srcu dozvolila

Da kao najiskreniji domaćin

Ugosti sebi približnog

Ja se nasmijem

I osjetim kako nekakve drugačije bore

Moja koža oko očiju stvara

Istovremeno pomišljam dvije stvari

Zahvaljujem Bogu

Što mi je omogućio da pognem glavu

Svaki put kad se od milja postidim

Da drugi ne vide

Kako sreća izgleda

Kad se u nečijem zelenilu cakli

A moja druga misao je duža

Nju prisvajam

I u svoja četiri zida tišine

Ta misao je zamišljenija

Više nekako tajnovita

Puna sumnje i dragosti

Sanjivosti i nedokučivosti

Čuj u svoje srce ugostila

Nije da se žalim

Ali nisam ja odlučila dal' ću ugostiti

Nekog novog u svoje srce

Ipak nisam znala poteze da se izborim

Pred ramenima u jednoj teksas jakni

I pogledu u očima

Čiju sam namjeru uvijek prepoznavala

Ali sam se naročito brinula

Kako da je usmjerim na nešto drugo

Pa čak iako to u mojoj moći nije bilo

Čuj ugostila

Nit sam gosta birala

Niti mogla

Niti htjela odbiti

Bila sam zahvalna što te je moje srce

Zgrabilo svojim ljubavnim nitima

Jer sam osjetila

Kako baš radi tebe

U meni može da se obistini

Kada bih te ljupko zamolila

Da li bi mi dozvolio

Da se preobličim u dugme

Na tvojoj crnoj košulji

Ili bi radije htio

Da kosu razastrem po njenoj tkanini

Putanjama smeđih raštrkanih šara

Kada bih bila u mogućnosti

Bi li se ljutio

Da te pripijem uz svoje tijelo

Toliko snažno

Da mi koža počne pucati

Kao beton pod utiskom zemljotresa

To bi ti bio meni

To ti i jesi meni

Zemljotres za moje pore

Koje su krhke pod silnim rihterima

Jer nikad ne mogu da te se zasite

Slučajno ironično

Ali s tolikom željom da te utisnem u sebe

Koliko treba da mi se rascijepa svaki šav

Znam da bi se materija moja

Pod snagom raspala

Ali duša

Ona nikad kao tad cjelovita

Ne bi bila

Postala bi ljekovita

Za svaku do sad neizlječivu bolest

Jer to se i trenutno dešava

Ti sve što na meni dotakneš

Osjetim kako mi se postepeno krv

U melem pretvara

Za sopstvene rane

A ti ih ni nanio nisi

A kako ih samo liječiš

Kako samo mrzim

Kad si u pravu

Jer mi nikako ne ide u glavu

Odakle takva zabluda

Odakle takvo sljepilo

Da se ni toliko plavetnilo neba

Nije moglo mojim očima uočiti

I pred tvojim riječima

Bez imalo pokazivanja i dokazivanja

Postajem i ostajem

Ono neshvaćeno dijete

Koje umiješ jedino ti da shvatiš

Onda kada ni sama ne umijem

Te se pitam

Odakle silna čuda

Pa nikad da razlučim

Sve ono što je više tebi pred nosom

Već meni

A što se nalazi zapravo

U mojoj srži

A ja ne želim da se ne čudim

Ja ne želim da sve sama saznam

Reci mi još nešto

I pokaži rukom

Da pomalo još razmislim

O kojekakvim tegobama što me tište

A da ih ni svjesna nisam

Ali uz tebe postajem

Svjesna svega što mi navodiš

Na putu kojim hodim

Ili čak trčim

A sve manje svjesna

Koliko sam postala zavidna

Prema kragni te lahorne košulje

Što konstantno ima čast

Da osjeti miris na tvom vratu

I dok me ljubiš

Ne znamo šta da mislim

Ne znam kako da mislim

Ne znam kako da umirim u sebi nemir

Jer ne znam

Zašto ne mogu da doprem do tebe

Još bliže

Ali zar je uopšte moguće

Nekom pod kožu da se čovjek zavuče

A to bih baš i htjela

Da ti se sklupčam u kostima

Mada imam osjećaj

Kako mi ni toga dosta ne bi bilo

Reci mi

Da li bi mi dozvolio

Da se sklupčam u tvom krilu

I uvidim još koješta

Tako svoja

A tako

Kad sam najsretnija

Tad sam dijete

Uglavnom ona djevojčica

Koja provodi većinu vremena

Kod majke i dide

Tako je bilo prije

A tako je i sad

Doduše malo manje vremena

Ali sa jednakom količinom sretnog srca

Možda čak i većom

Jer na djetinjstvo koje se odvijalo

Kao proljetni povjetarac livadom

A nastavilo se čuti u meni

Nedopirućim dubinama

Poput žubora vode

Gledam drugačije

Zrelijim očima

Više odraslijim

Uviđam promjene kakvo dijete

Godina moje mlađe rodice

Ne bi moglo uvidjeti

Ali meni je sve jasno kao dan

I valjda zbog toga

I taj žubor djetinjstva u meni

Se čini još više dječijim sada

Uspomene su predivne

Ali dojam koji je urezan u moje još uvijek

Nedorasle i nerazvijene kosti

Je divniji

Koliko god to moguće bilo

Neobjašnjiva je radost progutati nešto slatko

A nepojmljivo je osjetiti slast u organizmu

I iskoristiti je za kasnija životna osvajanja

Stasala sam dovoljno

Da vidim koliko su se majka i dido promijenili

Slušajući babine priče

Kako je odgajan i kako se prema njemu postupalo

Bilo mi je žao čuti

Što tek sada kao čovjek sa dugogodišnjim

Radnim iskustvom

Osjeti blagost roditelja

Poljubac na obrazu

Zagrljaj oko grudnog koša

Od strane mene

Njegove žene

Ali i njegove mame

Tek sada je dobio ljubav

Od svih najbitnijih žena svog života

I tek sad čuje pohvalu

Od oca kojeg je uvijek gledao

Sa strahopoštovanjem

I moj babo je tek sada to sve dobio

Te ne znam da li majka i dido

Znaju gdje su koju rijeku zaledili

I koju ivicu su naoštrili

A koju zatupili

Ali hvala dragom Bogu

Takvu sudbinu su dobili

Da svaku grešku na mom ocu koju su načinili

Mogli su na meni ispraviti

I jesu

Koliko god bih željela

Da smo babo i ja prepolovili

Slasti djetinjstva

To je nemoguće

Ali poznavajući njegovu dobru dušu

Uvjerena sam da je dio njega zacijeljen

Gledajući kako su njegovi roditelji

Pazili na mene

Kao kap vode na dlanu

I dan-danas paze

A ja mogu biti jedino zahvalna

I pomagati njihovoj starosti

Koliko mi dozvole

I biti ponosna na sve njih

Na način na koji su zajedno

Uz mene

Odrasli

I ostavili trag na meni

Koji se oblikuje u istinsku sreću

Ponajviše kad sam u njihovom prisustvu

Ponoć je već prošla

A ja nisam primijetila

Dido kao gleda neki film

Ali mi se više čini kao da mu je

Televizor providan

I trenutno je u mogućnosti jedino da

Apsorbira haos koji se dešava oko njega

Upija svaku dreku

Koju ne odobrava

Ali je ne može kontrolisati

A ja ležim kraj njega

Još uvijek u odjeći s polja

Babo i majka su u drugoj prostoriji

I komentarišu sa svojim vrlo sličnim

Zajedničkim viđenjima

Kako bi oni postupili da se njih tiče

A dido i ja šutimo

Ne moramo ništa ni reći

Znamo šta mislimo i onako kako i jest

I ne govorim mu

Ali sretna sam

Možda ironično jer sam svjesna

Da se u tom momentu dešavaju stvari

Kojima nismo ni on ni ja zadovoljni

Ali ja sam toliko sretna

Jer valjda je takvo stanje djeteta

Koje kad i odraste pored ljudi

Koji su ga usrećili do vrhunca

Ono ostaje to sretno dijete

Kad se i sva godišnja doba

Više puta izmijenjaju

Kad se i novi paketi pelena kupe

I nova djeca u školu krenu

Ali mir ostaje mir

Osim ako ga ne naruši osoba

Koja ga je i ustanovila u tebi

A majka i dido to i jesu učinili

I zato sam uvijek sretna kad sam kod njih

Jer sam dijete

I ne može mi niko i ništa

S njima sam

Moji majka i dido

Koje gledam i molim Boga

Da mama i babo ostare tako

Kojima dušom letim u okrilje

Kada bilo šta remeti moj mir

Moju sreću

Moje djetinjstvo

Onih dana dok mi se čini

Kao da se život prelama na mojim plećima

Zatvorim oči

I još uvijek sam dijete

Koje jede makarone sa zaprškom

Igra se sa lutkama satima

I spava svakog vikenda

Kod majke i dide

A sinoć sam ležala na njihovim pokrivačima

I nisam htjela da ustanem

Htjela sam da tu zauvijek ostanem

Tako sretna i mirna

Ali nisam mogla

Imala sam samo taj minut spokoja

Na raspolaganju

Te jedino što jesam mogla

Je onda i kada završi

Da ga ponesem sa sobom kući u džepu

Sa sobom u život u srcu

I to sam i učinila

Nisam nikad nikom rekla

Pa ni sebi samoj

Naglas posebno

Ni u jastuk

Ni u zrak šapatom

Ni u vodu

Ni papiru

Ali uvijek sam htjela da budem voljena

I da povjerujem u tu ljubav

Da živim u toj ljubavi

Nije da je bilo do drugih ljudi

Određeni su bili

I više nego velikodušni u svojoj ljubavi

Pažnji

Ali ja sam imala problema

Sama sa sobom

Ja nisam znala da budem voljena

Nisam bila uvjerena u nju

I ne radi tuđina

Već radi same sebe

Ponekad mi se činilo

Kao da nisam dala pristupa

Možda nesvjesno nisam htjela ljubav

Pa nisam znala šta da radim s njom

Kao da sam na svoje srce

Stavila znak stop

Možda jer sam se grčila u strahu

Da tako voljena urpljam istu tu emociju

Moguće je da sam vjerovala

Kako sam sposobna

Pokvariti sve što mi je na drumu

Ili sam se pribojavala

Da kad jednom čitavim bićem osjetim ljubav

Drugi put osjetim

Kako iščezava

Ne samo iz mene

Već iz čitave moje okoline

Da nešto što sam jednom imala

Sutradan ne budem znala

Ni gdje je mogu pronaći

Makar kod drugih ljudi

Možda sam za samu sebe mislila

Da je ne zaslužujem

Samu sebe sam voljela tek toliko

Da funkcionišem u svojoj glavi

I s drugima u prostoriji

Tek toliko da imam ljude

S uzajamnim poštovanjem i razumijevanjem

Ali ne i da vide kako je i jedna

Zabarakadirana tvrđava

Nekada bila plačljivo more

Ili čak čitava planeta

Možda nisam htjela opet slušati ono

Previše je krhka

Slomit će je svijet

Jesu li u mene stavili sigurnost

Da će se narod na mene obrušiti

Ako pokažem imalo emocije drugima

Pa čak i sebi

S vremena na vrijeme imam osjećaj

Da bih trebala bar na sat

Postati opet ono malo dijete

Osjetljivo i razmaženo najiskrenijim namjerama

Kako bih znala da je sasvim u redu

Bit onaj kome se pomaže

I onaj koga voliš

Onaj ko plače

S kojim plačeš

Onaj koji se ruši

A ne stijena od koju se more sudara

Hoću da budem opet dijete

Koje vjeruje

Da moraš biti voljen

Da si zaslužio biti voljen

Osjetim da je nužno

Ponijeti samu sebe

Iz djetinjstva

I urazumiti je

Nikom nikad nisam rekla

Ali sam uvijek htjela

Da se nekom sklupčam u krilu

I da me zagrli snažno

Kao da ću se svakog momenta

Raspasti na komadiće

Da ne da da se raspadnem

Ili ako se to i desi

Da budem sigurna kako će pokupiti

Sve moje djeliće i ponovo sastaviti u cjelinu

Bez imalo muke

Želim da mi neko napokon poljubi ruke

Lice

Da me stavi na svoja prsa

Kako bih bila smirena tuđim srcem

Da mi kaže da će sve biti okej

Da me voli

I da napokon u to povjerujem

Da osjetim svu ljubav

Onakvu kakva stvarno i jest

Ali kad bih i imala takvu priliku

Ja bih se vjerovatno nekako

Uspjela otrgnuti

A ne znam kako

Da to ne uradim

Ne znam čime da srušim zidove oko sebe

Kako da otključam sve brave

Kad ne mogu naći ključ

Odakle da počnem

Kada prihvatim ljubav

Gdje ću je ostaviti

Mama

Znaš li možda ti

Gdje ću da posložim svu silnu ljubav

Šta se radi s ljubavlju

Kad je dobiješ

I napokon prihvatiš

Mama

Ili bilo ko

Kako ću biti voljena

Kada većinom i zaboravim

Da me ljudi vide

Odakle da krenem