Sami smo u autu i vozimo se prema vikendici. Sretni smo što ćemo sami provesti vikend. Najavili su sunčano vrijeme.
Na radiu se slučajno hvata neka stanica i napola razumljivo čujem reklamu o privatnoj ordinaciji nekog kardiologa. Nismo ni primijetili da smo dobar dio puta prešutili uz tiho šuštanje radia. Spiker najavljuje neku muzičku numeru i on pojačava radio u nadi da će to biti njemu poznata pjesma. Gledam kroz prozor i razmišljam kako nisam od malena bila kod kardiologa na pregledu.
Prepoznajem već prve taktove, prvi sekund pjesme. On odmahuje rukom uz komentar - “Ma oni papci” , kao da odgovara na pitanje, sav već isfrustriran. Ja i dalje gledam kroz prozor, samo ovaj put sa čudnim osmjehom na licu koji kao da se refleksno stvara na neke misli i “sjajem u očima” (kako to poetski nazivaju suze koje zadržavate). Nesvjesno pjevušim kao da ne postojim u tom trenutku.
“…stara ljubavi, žao mi je što smo bili samo dobri drugovi…” - nekako izgovaram taj stih kao da neznancu pričam o sebi i kao da je cijela priča samo taj stih. Nastavljam pjevušiti i dalje, dok nakon nekoliko trenutaka ne shvaćam da je utišao pjesmu.
- Da to nije neka posveta slučajno hah?- pita me sa podsmijehom pokušavajući napraviti šalu od tog pitanja, iako nije ni svjestan koliku ranu je upravo otvorio svojim ispadom ljubomore.
- Znaš da volim Plavi orkestar, volim ovu pjesmu. Nisam je odavno čula.
- Ne znam samo kako možeš ovo voljeti, al haj.
- Volim i gore od ovoga. - htjedoh reći, ali nisam imala snage. Prešutila sam.
Trenutno imam većih briga koji mi se motaju po glavi. Jedna od njih to što upravo sjedim u autu sa čovjekom koji mrzi muziku koju volim, koji ne zna koliki uragan se krije iza ovog “lijepog njegovog lica” koje on prisvaja kao da je to predmet, čovjek koji nije i nikad neće shvatiti koliko malo nježnosti je samo potrebno da bi se jedna ja voljela. Čovjek koji nije ti.
A ti si mi daleko. Ti si moj drug sa kojim se viđam dva puta u pola godine i to uz njegovo prisustvo. Ti si rana koja počinje krvariti na neke pjesme, pjesme koje su bivale svirane na gitari poslije ponoći, u parku ispred zgrade. Ti si sve što mi ne bi smio biti i znamo to oboje. Ali, sad je kasno misliti na to. Pokušavajući sačuvati prijateljstvo od propale veze, zatvorila sam ti vrata svog života zauvijek. Jer sudbina nema vremena za čekanje.Čekaju se vozovi. Čeka se rezultat ispita. Ali, ljubav ne čeka. Kada jednom zakasniš, vremenom se nađeš sa pogrešnom osobom, idući na pogrešno mjesto i slušajući jedino ispravnu pjesmu.
Kasnije se budiš pokraj puta na nosilima Hitne pomoći dok iznad tebe stoji tehničar i oživljava te, a drugi drži infuziju iznad tvoje glave. Shvataš kako si imala blagi srčani udar i kako te i dalje pokušavaju oživjeti, a ne znaju da ono što je mrtvo u tebi ne može povratiti niko i nikad.
Kući se vraćam u nešto elegantnijem izadnju, ležim u kolima Hitne pomoći, ne osjećam ruku zbog bola od igle, borim se da dišem jer mi je prije par minuta 100 kg težak tehničar vraćao život u tijelo, i razmišljam jebote, kako se zvala ona privatna ordinacija kardiologa sa reklame.
Možda da sam ranije otišla kod njega, možda bi me upozorio na ovo. Da se od nikad preboljene ljubavi može zamalo umrijeti. Da se od tebe, tako daleko, i njega tako blizu, zapravo može umrijeti.
