I nije sve u životu tako crno, ponekad je i bijelo. Razne nijanse sive. Na nama je da onu bijelu boju pokušamo najviše izvući iz svega, a onoj crnoj reći hvala. Hvala što si mi pokazala kako ne treba i kako ne smije. Ipak, na kraju krajeva, svatko je umjetnik svoga života. Bog nam da platno, a na nama je kakvu ćemo sliku slikati, jedino na nama.

Vukovare, gradu Heroju,

samo on.

čudio se činjenici da sam najsretnija samo ljeti.

gubim se,

nisam nikada do sad osjetila ovo što imam s njim, ali ne u smislu da se nikad nisam zaljubila, da mi se nikad netko nije svidio, nego ovaj osjećaj. nisam ga ni bila svjesna, dok se jedan dan nisam zaustavila i osjetila se ponovno cijela, u pravom smislu te riječi. tu sam, na ovoj sam planeti, živim ponovno svoj život, nije samo da postojim. on je razlog tome.

toliko sam se smijala s njim,

došao je

zamislite sad mene, curu koja “sve može sama” i “nitko joj ne treba”, kako joj se slučajno, neplanirano i spontano dogodi netko tko joj dopusti da napravi neku stvar sama, ali joj kaže : “ne moraš ti sama…”

uvijek je postojala ona rečenica koja mi je često izgovorena: “kada se najmanje budeš nadala”. iskreno, nisam joj davala toliko na vrijednosti sve dok mi se nije ostvarila. prolazila sam kroz jedan, nazovimo ga zbunjeniji period života, gdje sam se osjećala izgubljeno u svakom segmentu svoga života. do jednog trena, kada se sve polagano počelo slagati na svoje mjesto. nazvala bih to sve nekom slučajnosti, dok mi u život nije ušetao on. kada kažem ušetao, doslovno ušetao. polagano, spontano, ali dovoljno. dovoljno da se zapitam je li to sve stvarno slučajnost ili Božja volja.

ne treba puno, stvarno ne treba.

polako lutko,