zloslutne ptice

jednog završetka

krajevi

vjesnici novog proleća

postoje

na oba mesta

pozvaćemo nostalgije

da popunite prostor ničega.

nikad nećemo biti uistinu sami

dok god postoje duhovi prošlosti

karta van mrtvila

iako o vremenu prije

svima ćutim.

podsjetnici fragmenata prošlosti

probijaju se kroz laganost moje fasade

i uzvikuju žalost.

žalost za vremenom prije sunovrata,

that i will never get the apology i deserve.

because a person doesnt see fault

in their actions.

people have done

serious wrongdoings to me

and later blamed me

moj rukopis

istetoviran na lijevoj strani

tvog srca

šume

i nebo

u koje si uvijek

gledao kad si bio mali

rečenicu

nije nas nauka

spojila

vec

sudbina

koja ce da bude nasa

jer smo tako mi odlučili

i jer tako mi želimo

toplinu tvog tijela

podignutu obrvu

i mali osmijeh

vjecito pitanje

sta ti je njuso

vrijeme

kad nije bilo

nikog drugog

kojim smo zajedno išli

ne pijem piće

u lokalima

u kojim smo zajedno nazdravljali

zaključavam srce,

kao što zaključavam naš dom.

nije inat.

nije bijes.

nije ego.

ako ne prođem tuda,

i dalje smo živi,

zajedno

tuda

kao posle leptira ostala je larva,

njeno skupljeno tijelo,

dokaz da je nekad bila tu.

njen pun sjaj

prekrila je ruka smrti,

tiho grizući njene

jake crvene latice.

život je polako izašao iz nje,

a ja sam zgrabila njeno tijelo,

i pokušala spasti što se spasiti može.

ušuškala sam svoju ružu,

iako si mrtva, rekoh joj,

ti si i dalje moja ruža.

ispod nje,

stoje riječi ispisane mastilom

o svjedočanstvu,

ljubavi koja je nekad