autophobia

Hvala ti što si bila strpljiva samnom kada mi je to najviše trebalo.

Hvala ti što si mi mamila osmijeh na lice kada jedino što sam htjela raditi jest sakriti se.

Hvala ti što se iz dana u dan osjećam kao osoba koja je vrijedna ljubavi.

Hvala ti što si mi pokazala što je ljubav.

Hvala ti što si zavoljela dijelove mene koje sam tako dugo mrzila.

Hvala ti jer sam uz tebe napokon prodisala.

Hvala ti što mi pomažeš zacijeliti rane za koje nisi ti kriva.

Draga majko,

Ne mogu prestati razmišljati da li bi ove tvoje tužne godine bile drugačije

Da si upoznala drugog čovjeka.

Iako ja sada ne bih bila ovdje,

Želim da znaš da bih dala svoj život

znala sam da si posebna,

vidim te u suncu,

u mjesecu,

u svakoj najsjajnijoj zvijezdi na nebu ili u osmijehu nekog prolaznika

osjetim te u svakom parfemu ili u bijelim ružama koje mi rastu u dvorištu

pronalazim te u svakom mjestu ili u svakoj stvari

pronalazim te svugdje i u svemu

skuhala sam si kavu, dodala dva šećera i dec mlijeka. kao i uvijek, napravila sam previše kave te sam ostatak bacila te sam pospremila nered za sobom.

jutro nakon što sam si oduzela život, zaljubila sam se. nisam se zaljubila u pjevanje ptičica koje me bude svako jutro, niti u sunce koje mi svojim zrakama služi kao prirodni alarm za buđenje. zaljubila sam se u svoju majku, koja je sjedila na rubu mog kreveta i svom snagom stiskala moju vijaču. zaljubila sam se u svog oca koji je na sav glas puštao moju najdražu ploču. i u mog brata, koji je suzama oblijevao našu zajedničku sliku.

jutro nakon što sam si oduzela život, mazila sam mačku i igrala lovice sa psom po dvorištu. promatrala sam psa kako nosi svoju najdražu igračku u svojim uvijek i zauvijek slinavim ustima te kako trči gore dole sa njom. kako trzne na svaki zvuk i krene lajat na poštara.

jutro nakon što sam si oduzela život, otišla sam do dvorišta susjeda gdje su bili moji prvi počeci košarke. pogodila sam koš koji put, sve dok nisam vidjela susjedu kako pokazuje susjedu moju osmrtnicu. nikad neću zaboraviti njihov izraz lica.

jutro nakon što sam si oduzela život, dočekala sam izlazak sunca rano ujutro, što mi je oduvijek bila želja, ali nekako se nikad nisam mogla natjerati da to napravim, valjda mi nije bilo toliko važno.

jutro nakon što sam si oduzela život, otišla sam do groblja i pokušavala probuditi svoje umrtvljeno tijelo. pričala sam joj o psu, roditeljima, izlasku sunca te mojoj najdražoj ploči.

znam da je bolno konstantno osvrtati se na svoju prošlost

ali

želim ostvariti da ti budućnost bude nešto čemu ćeš se radovati"

nadam se da nikad u životu ne moraš razmišljati o nečemu

i očev bijes

njegov temperament te njenu bol

negdje između svega toga nalazi se moje srce

koje mi govori da ne želim bit kao oni

jer znam da će me uništiti

bile smo prijateljice koje su flertovale u šali,

čije su se oči uvijek pronalazile u grupi ljudi,

prijateljice koje su se gledale predugo.

naučila sam ti crte lica,

kako u grupi novih ljudi postaneš nervozna,

kako znaš odlutati sa mislima u neki drugi svijet,

kako ljutnju izražavaš suzama.

boli me to što znam da ćemo zauvijek imati nešto više od prijateljstva,