Nikad zapravo nisam, hvala Bogu, ležala u bolnici kao pacijent. Sjećam se kada sam prvi put ušla na pravo odjeljenje, u posjetu kod pranane. Imala sam nekih 13-14 godina i pored njene bolesti i samog razloga posjete, moje oduševljenje je bilo samom ustanovom. Dodirivala sam zidove kao da sam u Diznilendu, udisala miris dezinfekcionog sredstva i gledala doktore i sestre kako užurbano rade. Pored svih zamrznutih izraza lica, moje je bilo ozareno nekom čežnjom.

***

"Ponekad ćeš odavde izaći plačući, ponekad bijesna. Bit će i svađa i greški, ali polako. Rekli su mi da si dobra sestra, da si pametna. Snaći ćeš se ti. " - to su bile riječi glavne medicinske sestre prvi moj radni dan na internom odjelu. Osjećala sam se kao da me neko upravo gurnuo bez padobrana iz aviona i rekao, jebiga, možda poletiš, ako ne, pad ti je zagarantiran. Nisam imala puno izbora. U par dana morala sam naučiti letjeti. Boriti se sa svim zračnim strujama, olujama i gromovima koji su u mene udarali. Znala sam da ako jednom padnem, tu oporavka nema. To nije zemlja iz koje se diže feniks, to je zemlja koja te proguta do kostiju.

***

"Babo meni se ovdje sviđa, ja nikad i nigdje nisam osjećala da više pripadam."

"Šuti, Bože sačuvaj, ovo je bolnica drago dijete."

"Jeste, ali ne razumiješ ti to, ja se ovdje osjećam kao kod kuće".

***

Odavno mi je ponestalo razloga da ostanem na tom poslu, da radim u takvom okruženju i uništavam svoje zdravlje i ostale međuljudske odnose zbog stresa koji proživljavam. Često čvrsto odlučim da ću dati otkaz, otici na kontra stranu i nikad se ne vraćati u zdravstvo. A onda se pacijentica koju sam napola mrtvu spustila na intenzivnu, vrati na nogama, živa. Onda reanimacija bude uspješna. Onda se majka vrati svojoj djeci. Dedo opet zagrli svoje unuče. Ona ravna linija odjednom dobije posve drugi oblik i moj kraj dana smisao veći nego što je imao.

Samo najveći su pribrani i kad čuju sirenu, kad se duša od tijela naglo otima.