Jednoga dana mene više neće biti.
Postat ću hrana jabuci koju je moja majka jela dok je mene stvarala.
Postat ću jedno s zemljom.
Vratit ću prirodi sve što je moja majka uzela da bi me stvorila.
Postat ću isti prah od kojega sam bio stvoren, no drukčiji po tome što je taj prah nekada imao osjećaje.
Isti prah koji je nekada bio prašina je sada prah koji se smijao, plakao, patio, dijelio trenutke s ljudima i pisao ovo.
Jednoga dana ugledat će te moje lice, ali ne i mene.
Jednoga dana uzet ću svoj posljednji udisaj, tog istoga dana nećete moći utonuti u san očekivajući sutra me vidjeti.
Jednom će te se sjetiti upititi poziv, samo kako bi vas dočekala neprekidna zvonjava.
Napustit ću ovaj svijet i na njemu ostaviti sve svoje patnje, no s mojim odlaskom vama ostaviti još jednu patnju koju će te i vi kad tad ponijeti sa sobom.
Neki će tek tada shvatiti kako su olako spominjali slučajnog prolaznika, svoga brata, sina ili prijatelja.
Jednoga će dana i moje kosti odustati, posljednji trag mog lica na Zemlji bit će uništen.
Nad mojim će konačnim mjestom hodati novi naraštaj ljudi.
Ljudi satkanih generacijama ljubavi, no pitanje je hoće li ikada takvu ljubav upoznati.
Hoćete li osjetiti sreću, pripadanje.
Hoćete li otkriti razlog vašeg stvorenja ili provesti cijeli svoj život pokušavajući ga stvoriti.
Na poslijetku, hoćete li uspjeti.
Jedan će dan biti kraj.
Jedan će dan biti taj kada ću napokon znati je li moj prvi udisaj, dah života, bio blagoslov ili kletva.
Jedan će dan biti taj kada ću saznati je li bilo vrijedno trpiti bol disanja.
