Untitled

Daa, danas je prvi dan ostatka mog života. Drugačijeg. Bilo je i vrijeme da shvatim, doduše, tek u 21. godini života, da sam sama sebi najbolji prijatelj i da trebam u sebe i za sebe ulagati  što više i truditi se što više. Dosta je sranja. Idemo od danas potpuno drugačije. Od fizičnog do psihičkog i intelektualnog poboljšanja. Steći zavidnu razinu samouzdanja, samopoštovanja, i što je najbitnije, ljubavi prema samoj sebi. Bog nas je stvorio ovakve kakvi jesmo, istina. Ne trebamo činiti ništa pretjerano niti postajati potpuno druga osoba idući time u krajnost. Ne daj Bože. Ali dao nam je um, izvanredni i čarobni um u kojem ima pregršt mjesta za volju i motivaciju za napredovanje (ako se riječ ‘‘pregršt’‘ uopće može iskoristiti u ovom kontekstu). Zaista. ne možemo voljeti niti poštovati sebi bliske osobe, onoliko koliko zaslužuju, sve dok ne naučimo poštivati i voljeti sami sebe. Ja sam ovog trenutka odlučila da ću dati sve od sebe da mi život bude što bolji, ispunjeniji, sretniji. Za tugu nema više mjesta! Za ‘‘šta bi bilo kad bi bilo’‘ nema više mjesta! Za samosažalijevanje nema više mjesta! Za dane provedene unutar četiri zida sa svojim crnim mislima nema više mjesta! Ovdje pišem isključivo za sebe. Da mogu vidjeti koliko se moje razmišljanje promjenilo, koliko sam se ja sama promijenila. Ukoliko ipak još netko osim mene ovo čita, nadam se bar da ću ostaviti pozitivan utisak. Sve u svemu, sretan mi put! :)