🤍

Znaš pored tebe čovjek se osjeća da pripada negdje tvoj zagrljaj tako smirujuće mjesto.Bez obzira koliko si to ne želim priznati mnogo mi nedostaješ.Nedostaješ mi toliko da sam počela da te sanjam,da slučajnog prolaznika zamišljam da si ti.Često se sjetim naših trenutaka.Predivni su toliko mi to nedostaje,ta naša prisnost i povezanost koju imamo.Nekad pomislim da li sam ja kriva za tu našu kratku udaljenost,pomislim da ti nisam dosadila da si se zasitio mog djetinjastog ponašanja..Ne bi voljela da je tako zato što sam te zavoljela.Zavoljela sam te tako da jedva čekam da ti ugledam izraz lica,tvoje nasmijano prelijepo lice.Kladim se da bi te i u masi ljudi uspjela pronaći.Moje riječi sada zvuče šašavo ali vjeruj mi duša mi piše ove riječi.Postao si neko čije odsustvo jako loše utiče na mene,moja duša postaje prazna jer ne znam šta si prošao danas,a šta jučer.Boli me što ti dugo nisam čula glasa znaš ono naše dugo grljenje,tepanje i šaputanje u uho.Sve mi nedostaje a najviše mi nedostaješ ti.Ne zaboravi da ispod kreveta i dalje imaš moje prisustvo kutiju mojih emocija.Otvori je pročitaj poruke u njima možda se ponovo sjetiš mene,moje ljubavi i podrške.Srcem najviše.

Znaš osjećam potrebu da svaku svoju emociju izbacim iz sebe,ali kako reci mi taj najblaži način da uništim ovu tugu u sebi,ovaj bjes koji imam,ovo razočaranje koje me konstantno ne pušta.Što si mi ovo učinio,ne znam pričati sa svojim emocijama više,ne znam ih kontrolirati.Moja memorija te je zaboravila,ali zašto onda srce zakuca kada se začuje tvoje ime,proganja me...Ne mogu mu pobjeći.Želim da ovaj osjećaj prestane,želim da zaboravim.Hoću ponovno da se smijem iz sveg glasa,a ne da vrištim sa očima punih suza.Često me pitaju znaš,da li te viđam,da li ti nekad čujem glas ali sve što dođe do mene su glasine o tebi,neke mogu priznati čudne stvari,prosto kao da nisi ni otišao u zraku si,tvoje se ime konstantno ponavlja.Dosadi mi to,ali opet pojavi se da neka sreća u meni,ne mogu je ugasiti možda jer još uvijek postojiš u meni.Sjećaš se kada si mi rekao da je ovo što mi imamo neobjašnjiva teorija,poput onoga "šta je prije nastalo koka ili jaje".? Rekao si da niko ne može odgovoriti na to pitanje,da smo mi zapravo velika zagonetka.Govorio si i "zauvijek" a šta se sa tim dogodilo? Da li je isparilo negdje u zraku? Da li je zaboravljeno? I dalje nisam dobila odgovor na ta pitanja.Znam da sam jedino željela da ono što si pričao postane istinito,da nije sve mašta koju mi prepričavas.Život nije bajka,to sam uvijek znala,ali uz tebe je bila bajka.Bajka u kojoj su dvoje ljudi,dvije polovice srca ostale zauvijek sretne do kraja života.Ali eto kao svaka bajka uvijek u njoj neko mora nastradati,to je bila ta "naša ljubav". Znaš otac me često zatekne zamišljenu pa mi preko majke pokušava doznati šta se dešava,ali eto šute oboje nije im jasno kao nije prošlo a prije par mjeseci smo se rastali.Nekad plačem iz sve duše jer ne mogu da prebolim tvoje ime,tvoj zagrljaj,ta tvoja silna obećanja koja si uprskao,kretenu jedan.Toliko te volim da sam te počela mrziti.Mrzim te što si sretan,što sad drugoj na uho šapučeš sve te naljepše riječi,mrzim što si me tako lahko zaboravio,što si me tako lahko prebolio.Mrzim te,boliš me,ali svejedno te volim..