Sad kad ne mogu zaspati razmišljam da je to zato što sam anksiozna osoba. Živim u glavi, pravim sebi stres, iritacije i pogrešne odluke koje me drže budnim noću. Opravdano.
Onda sebi pokušam olakšati pričom da sam uvijek bio takav. Noći u kojima nisam mogao zaspati.
Kad pokušam prizvati djetinjstvo, one prve slike, mirise i osjećaje, većina ih dolazi iz tih noći. Sjećam se kuće gdje sam odrastao, svoje sobe, tvrdog kreveta i teškog jorgana. Police s čajevima koja nekad otpusti miris osušenog lišća. Ručni sat koji sam znao stavljati u ladicu da ga ne čujem dok pokušavam zaspati. Nekim noćima bih i kroz ladicu mogao predvidjeti kad će kucati, pa sam ga morao izbaciti iz sobe. Ali ne mogu se sjetiti šta tom djetetu nije dalo da spava.
Sjećam se i kod rahmetli nane kad bismo sestra i ja ostajali da prespavamo. Mogu i sad čuti frižider kako radi i stari zidni sat koji nikad nisam mogao utišati. Miris te kuće koji pamtim ostao je vezan za te noći.
Postoji još jedan trenutak kojeg se ne držim posebno, možda zato što pokušavam pronaći neki “trauma događaj” pa da njega okrivim za sve. Ali pamtim jednu ludu igru prije spavanja nakon koje sam raskrvario glavu. Ožiljak je i danas vidljiv, kosa tu više ne raste. Nekad pomislim da je tad nešto ostalo poremećeno dublje nego što sada izgleda.
gracieabrams
kianamaiart
izzy806
dailybridgerton
romaincrisis
turnnoffyourmind
ellievsbear
2087
