#thewitch2016

VJEŠTICA JE PAKLENO STRAVIČNA

(Osvrt na film “The Witch”, Saša Kučan, svibanj 2016)

​Film “Vještica” je stravična jer se doima iznimno realistički. Ako ste do sada čuli glasine, iste tvrde da je ovaj prvijenac Roberta Eggera “najstravičniji film godine”. I zaista film “Vještica” je pun odličnih scena, ali najstrašnije scene ne potiču iz nadnaravnoga. Ključ uspjeha filma jest u činjenici da se režiser koncentrira na prijetnju, a ne šokove. Eggers nam predstavlja film u kojem je režiser i umjetnički direktor uslijed čega nam suptilno vizualizira utiske o tadašnjem prijetećem i mističnom okruženju.

Eggers se potrudio kako bi zorno prikazao težinu življenja puritanca Wiliama (Ralph Ineson) i njegove obitelji. U ovom filmu opstanak ove obitelji postaje još više izazovan od trenutka kada on, supruga te petoro djece biva izbačeno iz kolonije u divljinu Nove Engleske. Noseći sa sobom samo najosnovniju imovinu, obitelj je primorana izgraditi živote ispočetka u potpunoj izolaciji. Njihov jedini susjed je lik iz naslovnice, čije se zlokobno postojanje prenosi gledatelju prikazima šume sa kakofoničnom glazbom zbora i gudačkih instrumenata. U trenutku kad je obitelj završila izgradnju nove staje, njihov najmlađi član, beba, biva oteta. I što biva s tim djetetom? Eggers nam to prikazuje kroz stravične scene od kojih će većini nas pozliti. Režiser pametno rano u filmu prikaže čudovište, jer bi nam možda moglo odvlačiti pažnju što to točno, osim negativnih vibracija, vreba iza drveća šume. Sada se gledatelj može koncentrirati na praćenje briga obitelji – propast usjeva, nestanak srebrnog pehara, pohotne ali osuđujuće poglede adolescenta u grudi svoje sestre, kao i na rastuće svađe kako njih sve više pritišću metaforički zidovi. Nakon uvoda, cijela obitelj pokušava ustrajati recitirajući pri tome njihovu odanost bogu dok obavljaju dnevne zadatke kako bi preživjeli. Izjava «mi ćemo osvojit ovu divljinu. Ona nas neće proždrijeti» stalno prati kao sjena patrijarha Wiliama, te povjerenje u oca opada. Između ostalog, tome je pridonijela njegova nesposobnost da se uskladi sa vjerskim vođama njihove kolonije koji su ih istjerali – a upravo ta kolonija je bila ideja vodilja da svi napuste sigurnost Engleske. Nakon gubitka djeteta, njegova supruga Katherine (Kate Dickie) sumnja u svoju vjeru, te priznaje koliko bi se rado vratila u Englesku. Budući da se oba roditelja približavaju točki lomljenja, preostala djeca – blizanci Merc i Jonas, stoički Caleb i najstarija kćer Thomasina (Anya Taylor-Joy) također počinju popuštati. Od svih najviše je duhom odsutna Thomasina, čija budućnost ne sluti na dobro. Kad je prvi puta susrećemo, slušamo njene molitve – a to su najčešće priznanja o nečistim mislima i potrebama koja su jedini način izražavanja pobune u njenom umu. Ali ona ustraje, te savjesno pazi na preostalu djecu umjesto svoje duhom slomljene majke. Inače lik prekrasne Thomasine – slične puritanskoj Briar Rose – odlično spaja religiju sa krivnjom, strahom i požudom. Kroz njen lik, doživljavamo ograničenja života na farmi, te njenu rastuću spoznaju da je sve više toga u njenom životu jadno. Osim toga, ona biva okrivljena za nestanak bebe i srebrnog pehara, te za tragediju još jednog člana obitelji, a što sve dovodi do toga da bude optužena da je vještica. Po svemu sudeći njena budućnost, u najboljoj inačici se svodi da će raditi na tuđoj farmi; dok u najgoroj inačici bude uništena sa glasinama da je «vještica». Osjećaj krivnje da je zbog njenog propusta beba oteta raste sve više u umovima njene obitelji nego nje same. U jednoj sceni pokušavajući natjerati blizanku Mercy da bude pristojna, ona šaleći se njoj kaže da je vještica, nakon čega se ta zabluda počne prenositi i na ostale članove njene obitelji koji počinju sumnjati u njena vjeru. Lik Caleba pokušava živjeti po učenju Boga slijedeći vodstvo svoga oca, iako je zbunjen zbog sudbine nestalog brata, a tijekom radnje i on sam podliježe moćima vještice.

No, budite sigurni da ovo nije samo film o borbi jedne djevojke da prihvati svoj ograničeni život, jer u ovoj priči ima više toga što Vam ovaj osvrt ne želi pokvariti. Na kraju krajeva radi se o filmu strave; osim otmice bebe od strane vještice, postoje vragolasti jarac «black Philippe» i originalno snimljena scena opsjednutosti, stoga u filmu ne nedostaje šokantnih prizora. Klasični elementi filma strave u ovom filmu služe da upotpune njegov narativan tok o nevoljama bivanja izopćenim, ograničenim, usamljenim i bez ikakve nade – te o intenzivnom sramu koji prati te zabranjene emocije.

Od prvih scena, Eggers impresionira sa izraženim smislom za uznemiravanje. Temu podržava odlična glazba Marka Korvena, koji je pomalo dužnik Kubrickovom Shiningu jer više puta kadar traje nijansu duže nego što bi trebao, dok glazba postaje sve glasnija i glasnija, podižući tako stravičnost. Kinematografija Jarina Blaschkea na prvu izgleda blijedo ali opsjeda ljepotom kadrova dodajući razinu ukupne atmosfere filma, čime uspješno koncentrira svu pažnju gledatelja prema događanjima na izoliranoj farmi. Film ima dosta stravičnih kratkih među-scena sa par kadrova, groteskan prikaz same vještice koji publici ostaje u mislima tijekom cijelog filma.

Rječnik glumaca sastoji se od precizno korištenog jezika Stare Engleske, što privlači gledatelja u vjeran i posvećen pristup prikazu priče, čime ista još više dobiva na težini sa religijom i natprirodnom paranojom. Eggers, čiji produkcijski dizajn pohvaljujem jer odlično prikazuje detalje oskudnog života u 17 stoljeću, učinkovito i tempirano podiže napetost ove bitke različitih božanstava. I dok se drugi čin ove priče čini tematski sličnim, gotovo manijakalni zaključak će gledatelje «Vještice» opsjednuti i neko vrijeme držati u neugodnom zagrljaju, jer Eggers u završnom dijelu donosi scene koje se utiskuju u Vaš um.

GET. AMONGST. IT.