zaboravila sam sto nemogu i mogu ocekivati od tate, zaboravila sam koje su sitacije koje moram pregristi i supustit se na njegovu emocionalnu razinu, sve sam zaboravila, toliko sam puna boli i patnje i govana, propadam.
nije mi rekao da mu je drago ni da je ponosan sto ima posao. sve sto radim tretira kao da je nebitno, usputno, popizdit cu nemogu vise ovako neznam sta da radim sve odnose oko sebe uništavam zbog odnosa s tatom previse mi je nemogu znam da je dug put i tezak i nemogu nemogu se vise truditi dosta mi je preslaba sam
i mrzim sto sam ovakva prema tati, znam da nemoze shvaititi ali me to toliko pogađa i zaboravljam i okrivljujem ga za stvari koje nemozse shvatiti, i znam da mu to stvara stres i tugu i patnju i bol iako se cini da mu je svejedno, i znam da me voli i da mu je tesko kad sam tako uplakana i sjebana.... mrzim sto sam toliko slijepa, sebična u svojoj tuzi da zaboravljam takve stvari...... kako da se izborim s tim, svjesna sam ali mi se omakne i dalje, islizne mi.... to je najgore toliko sam dugo svjesna a toliko dugo se nista ne mjenja .... ako tako nastavim, nisam nista vise od narcistične osobe koju je pojela unutarnja bol, osoba koja nije namjerno kriva ni zla ali nema opravdanja nakon tolikog vremena, osoba koja je loša od bolesti, nenamjerno, ali je i dalje loša i nesuradljiva.
daj kučko probudi se
mrzim bit samosvjesna jer vise nisam dobra, nije crno bijelo nego sam puna mana i govana i znbam bit odurna osoba i zapravo ni nisam dobra osoba,,,, ne zelim zlo (najcesce) ali radim zlo....
