Tko bi rekao da je prošlo šest godina od kada sam sjedila u vlaku za Milano i pravila planove za pokretanje bloga? Kao i svakog rođendana prije, pitam se što mi je bilo da sam krenula u ovu neobičnu blogersku avanturu? To su se pitali i moji najbliži, znajući da ću si na vrat natovariti još jednu obavezu. No, činjenica je da ni sama nisam bila svjesna koliko je dolazak na blogersku scenu rizičan. Pogotovo za ženu mojih godina.
Kako je uvriježeno pravilo da blogerice moraju biti mlade i lijepe, to sam činjenicu da ne spadam u tu skupinu odlučila učiniti svojom prednošću. U tome sam imala podršku svoje principesse Vande koja malo detaljnije proučila blogersku scenu te uočila kako "moja" dobna skupina vapi za informacijama o modi. Ali,ali na način da im ih "servira" osoba s kojom se mogu identificirati.
Obzirom da je moda od moje rane mladosti bila posebna ljubav, ali zbog životnih okolnosti nerealizirana, pokretanjem bloga odjednom sam dobila mogućnost pisati o onome što volim. Bez ikakvog ustručavanja. Nije bilo urednika koji bi mi diktirao teme, tako da sam ponekad posljednje atome snage, umjesto za odmor, koristila za surfanje internetom u potrazi za onim o čemu bi pisala. Kako je blog novi medij i jednostavno rečeno "osobna stranica" ili kratki dnevnik, trudila sam se imati kratke postove, ali sa osobnim pečatom. To je značilo da sam nastojala objaviti fotografije na kojima sam u otprilike u onom o čemu pišem. Koliko je to teško realizirati, znam samo ja. Jer nerijetko je sako moga sina znao postati ključni komad na fotografiji... ili haljina postati suknjom. No, upravo je u tome prava draž. Od ničega napraviti nešto.
Ne, ne žalim se. Uživam motivirati žene. Posebno mojih godina. Jer nema ljepšeg nego kada mi moje pratiteljice pošalju poruku podrške ili komentar kako i one sličan komad odjeće posjeduju. Naravno, bilo je i dana kada sam htjela odustati. Posebno nakon što sam shvatila koliko ima diskriminacije u odnosu na žene naše dobi. I što je najinteresantnije. Od nas samih. Žena. Jer kako sam se ja ovako stara "drznula" pisati blog. Pa još se slikati u odjeći, koja po njihovom mišljenju nije prikladna toj dobi...
Bilo je tu i komentara. Svakojakih. Upravo ti najružniji su me motivirali da ustrajem u tome da svoje snove učinim stvarnošću. Jer zar nije uspjeh da u jednom diplomskom radu studentica pise o blogerima i utjecaju blogera na konzumente, i pri tome nađes svoj blog. Dobar znak da su ga i mlade osobe primjetile.
Veselim se novim susretima.
