#gredelj

Prostor novih početaka

Saša Šimpraga, 2025.

“Gredelj – sočni mišung velikih potencijala, monopoly partija velikih pretendenata, nostalgija pod velom prašine poput uspomena u kutijama na bakinom tavanu, vječna želja za osvajanjem novih no sada već i gotovo nepostojećih neosvojenih gradskih prostora, korov nastanjen u porama betona kao plodna podloga za ‘konkretnu’ budućnost. No prije svega ili istovremeno sve u jednom, velika gradska prostorna rezerva. I stoga ne trebamo žuriti obećavajući superlative na tom prostoru. Dajmo si vremena, upoznajmo ga postupno, saživimo se s njime, cijenimo prazninu i odsustvo. Upustimo se u drugačije promišljanje prostora, neka ono postane mjesto procesa i simbioze planiranog i slučajnog, ljudskog i prirodnog, istraživačko-eksperimentalnog i ludičkog. Jer jednoobraznost u ovom slučaju zagarantirani je autogol.” Tomislav Soldo, Gredelj – stanje između, 2015.

Park Radovana Ivančevića, Trg Lelje Dobronić ili Šetalište Arsena Dedića neki su od mogućih naziva javnih površina u budućem zagrebačkom kvartu Gredelj. Imenovanje ulica tema je koja neće tako skoro doći na red – prethode joj brojne druge odluke koje će najprije oblikovati novo suvremeno središte grada. Pritom, novi kvart neće određivati samo studije i planovi, već će budućnost u određenoj mjeri trasirati i sam proces transformacije na terenu. Zato je važno da očekivanja od prostora budu dio tog procesa od samog početka.

S rušenjem najvećega dijela objekata u sklopu Gredelja značajno su se promijenile i neke od tema koje to ogromno gradsko zemljište otvara. Primjerice, smještaj fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja u neku od gredeljskih hala više nije nužno opcija jer hala praktički nema. Obrat na terenu nudi nove perspektive i nove zadatke. Već sad je očito da budući kvart neće biti “industrijski” u onoj mjeri u kojoj je to možda mogao biti ili je inicijalna razina zaštite kulturnih dobara tako sugerirala. Od toga fonda ostalo je premalo, ali – ukoliko sve preživi – i dalje može biti dovoljno da prostoru da karakter. Gradovi koji zadrže povijesnu slojevitost su u pravilu bogatiji i bolji jer nude raznolikost.

Iako je Grad preuzeo vlasništvo nad kompleksom prije više od desetljeća, dosadašnje razdoblje postindustrije nije iznijelo nikakve zahvate u prostoru koji bi podržali buduću društvenost i urbanitet te ključne zagrebačke parcele. Zasad Grad na Gredelju nudi samo veliko parkiralište koje se dodatno proširuje i time umanjuje druge opcije, poput velike javne zelene površine (prijedlog o kojem možete čitati u prethodnom tekstu). 

Dok je s jedne strane raščišćavanja derutne gradnje znak buđenja i može predstavljati korak naprijed, s druge strane, izostankom bilo kakvih drugih sadržaja, prostor se zapravo značajno degradira. Takva situacija je sada polazišna točka. Aktivnosti i sadržaji koji će se – ili neće – dogoditi svojevrsni su uvod u grad. Pritom, kroz privremene upotrebe i sadržaje mijenjamo odnos prema mjestu jednako kao što mijenjamo i samo mjesto.

O potezima koji bi mogli uslijediti u oblikovanju prostora govori arhitekt David Kabalin, asistent-istraživač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, koji je magistrirao zaštitu spomenika i lokaliteta: “Za sve, a posebno za gradske projekte veličine i značaja Gredelja, neophodno je uvesti međukorake. To se odnosi na proces definiranja projektnog zadatka kroz otvaranje teme, informiranje javnosti i pokretanje kvalitetne i uključive javne rasprave, pa i nekog prednatječaja kroz koji bi se definirao projektni zadatak. Istodobno su dobrodošli i međukoraci u samom korištenju. Nužan prvi korak je otvaranje dosad zatvorenog, a zbog toga i javnosti nepoznatog prostora. Ono može biti povremeno, ali još bolje bi bilo da je barem dio otvoren trajno.“

Otvaranje je, smatra Kabalin, važno upravo zato što se njime otvara mogućnost aproprijacije novog javnog prostora: “Prostor ne postaje javnim preko noći, niti tek kad se čitav projekt osmisli i izgradi, nego na početku procesa. Sljedeći je korak privremeno korištenje, koje je također i nužno zbog duljine čitavog procesa i izrazito korisno u smislu aproprijacije tog prostora i njegove transformacije u javni prostor. Ti koraci nisu niti komplicirani niti skupi, a nisu čak niti novi – korišteni su još krajem 19. stoljeća kod postepene izvedbe Lenuzzijeve potkove. I to nije jedini primjer, kazališni je trg prije prethodno bio prostor stočnog sajma, i tako zaživio u svijesti građana kao javni prostor da bi tek kasnije postao reprezentativnim trgom kakvim ga danas poznajemo.“

Zaključuje da je “kod tih privremenih korištenja bitno širiti perspektivu, nuditi raznolike potencijalne scenarije, misliti bolji i drugačiji grad, jer upravo iskustva i ideje iz te faze pružaju dragocjen uvid za osmišljavanje i programiranje budućeg trajnog korištenja.“

Riječima Alda van Eycka, što god prostor i vrijeme značili, mjesto i prilika znače više. Njegova dječja igrališta po Amsterdamu transformirala su niz mjesta koja su bila zapuštena ili s drugim namjenama (npr. parkirališta), a upravo Gredelj bi mogao postati prostor igre s mogućnostima. Ono što je jasno mnogima, nije nužno i mjerodavnim gradskim uredima i upravama koje do danas nisu ponudili doslovno ništa na terenu, osim najava i bezbroj utrošenih radnih sati na programe koji se nikad nisu ostvarili, poput onoga što se nazivalo Zagrebački kreativni klaster Gredelj.

Docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš kaže da bi “bilo dobro da privremeno korištenje prostora Gredelja u sebi sadrži i neke elemente vrijednosti koje očekujemo od budućnosti tog prostora. Ako se taj prostor želi aktivirati kroz parkiralište, sigurno bi vrijedilo razmisliti i o prisustvu prirode, te o drugim javnim sadržajima namijenjenima raznolikim socijalnim skupinama. Radi se o velikim površinama, pa se može ispitati i mogućnosti za sadržaje koji sad nedostaju u širem centru, možda i u čitavom gradu ili šire. Zašto ne bi već sada empirijski počeli iskušavati i programsku strukturu te zone koja bi sigurno morala biti višefunkcionalna?

Primjerice, s obzirom na to da odnedavno više nema velodroma u Kranjčevićevoj, a koji je bio jedini u Hrvatskoj, mogla bi se postaviti montažna konstrukcija, s tendencijom da ona trajno i ostane na toj centralnoj lokaciji. Kroz testiranje mozaika privremenih programa, mogli bismo dobiti važan dio strukture trajnog rješenja s time da, naravno, grad nikada ne smijemo vidjeti kao potpuno dovršen.“

Arhitekt i postdoktorand na Sveučilištu Harvard, Igor Ekštajn, navodi da je od “Gredelja danas malo ostalo” pa se “više ne radi o postindustrijskoj rehabilitaciji i prenamjeni industrijskog naslijeđa, već o budućoj praznini koja svoju funkciju još traži, a koje će svoj industrijski karakter očuvati samo u imenu i kroz prisutnost starog vodotornja i jedne ili dvije očuvane hale.”

Ekštajn podsjeća i da “dok još ne znamo što od Gredelja želimo, možda znamo što ne želimo. Sve objekte u prostoru Gredelja koje nećemo štititi niti obnavljati odmah treba ukloniti, objekte koje treba čuvati zaštititi dok se ne donesu odluke o daljnjim koracima, a tako oslobođen prostor – oslobođen nažalost i od svoje industrijske povijesti – odmah ponuditi provizorno građanima kao slobodni otvoreni prostor.” Kao primjer takve privremene aktivacije navodi slučaj iz Berlina, gdje je prostor na kojem je stajala Palača Republike nakon njezina rušenja 2008. privremeno pretvoren u travnjak otvoren građanima – i to prije no što su finalizirani planovi za rekonstrukciju nekadašnjeg Berlinskog dvorca, koji je u međuvremenu dovršen.

“Kao što je već mnogo puta rečeno, Gredelj treba otvoriti građanima kako bi mogli stvoriti mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Parkiralište nikako nije najpoželjnija funkcija, ali možda pomogne ‘dovući’ ljude u Gredelj, pogotovo otvaranjem veze s kompleksom Paromlina preko obnovljenog pothodnika.“

Poželjni smjer je, čini se, prilično jasan. No, može se reći da primjer Gredelja pokazuje suprotno – primjerice dokument “Program za provedbu urbanističkog natječaja za novo gradsko središte na lokaciji Gredelj” iz travnja 2021. godine (godina smjene gradske uprave) oblikovan je bez prethodne javne rasprave, participacije ili elementarnog upoznavanja javnosti s lokacijom. Otvaranje prostora i teme pogrešno je započeti s gotovim programom ili natječajem: bolji početak – onaj koji može dati više – trebalo bi biti samo otvaranje prostora, uključujući i testiranje privremenih sadržaja na lokaciji. Sve to zasad izostaje.

Kakva god budućnost Gredelja bila, ona će odražavati snagu, širinu očekivanja i sustav vrijednosti Grada. U tom procesu, možda se upravo u ranim koracima krije prilika da se barem približimo idealu onog što bi Gredelj jednom mogao postati.  

_

Foto: Saša Šimpraga, 2015.

Grad u međukoracima

Saša Šimpraga, 2025.

Na katu jedne od ovoga proljeća srušenih zgrada u sklopu kompleksa Gredelj (u južnome dijelu) nalazila se ogromna zbirka starih drvenih kalupa za dijelove vlakova. Doslovno tisuće kalupa s pripadajućim urezbarenim markacijama – kombinacijama brojeva i slova – poslaganih u redove polica, kao u knjižnici. Pri preseljenju tvornice s Trnja u Vukomerec, ta jedinstvena zbirka, svojevrsna biblioteka Gredelja koja je odavno izgubila proizvodnu ulogu, ponuđena je nekima od muzeja, ali nijedan je nije htio preuzeti. Nije bila ni zaštićena. S odlaskom tvornice na novu lokaciju, u dio tog neobičnog skladišta svoj atelje uselio je umjetnik Slavko Marić, koji je neke od napuštenih kalupa iskoristio za svoje skulpture. Zbirka se tako, i na druge načine, postepeno osipala, a s aktualnim rušenjem zgrade vjerojatno i zauvijek nestala.

Rušenje i raščićavanje niza objekata u sklopu Gredelja, u trenutku pisanja ovoga teksta još nezavršeno, započelo je početkom 2025. godine. Ostaju samo zdanja (ili ono što je od njih ostalo) sa statusom kulturnih dobara, i vodotoranj koji taj status nema, ali ima preporuku kao ambijentalna vrijednost (dakle, formalno, može se i ne mora očuvati).

Parcelu onoga što danas znamo kao Gredelj Grad Zagreb je isprva, u 19. stoljeću, kupio pa poklonio Mađarskim državnim željeznicama za tada važnu industriju. Upravo ta tvornica postat će kasnije rasadnik niza drugih zagrebačkih industrija. Prvi val demontaže objekata na sjevernome dijelu trnjanske parcele Gredelja dogodio se s iseljenjem tvornice na novu lokaciju u Vukomerec, gdje djeluje i danas. Postepeno preseljenje započelo je još 1967. godine, u vrijeme velike ekspanzije i transformacije Zagreba u značajno industrijsko središte, što se očitovalo kroz intenzivnu izgradnju, širenje grada i sve veći interes za integraciju ogromnog zemljišta Gredelja.

S izlaskom tvornice 2010. godine, nekadašnja gradska parcela ponovno je vraćena u vlasništvo Grada, s ambicijom da postane suvremeno gradsko središte. Kupljena je novcem Zagrepčana i Zagrepčanki kojima i pripada. No od trenutka preuzimanja vlasništva, na terenu se gotovo ništa značajno nije dogodilo, dok su objekti sa statusom kulturnih dobara rapidno i teško propadali.       

Brojne hale tek su korištene kao povremena skladišta. U jednom trenutku tamo se našao čak i vojni tenk. Nakon gašenja proizvodnog pogona u Gredelju su snimani i filmovi, a najzanimljivije je bilo ono filma Petera Greenawaya Goltzius and the Pelican Company iz 2012.godine, koji je i zabilježio interijer središnje hale.

I dok Grad nije poduzimao ništa kako bi javnost upoznao s prostorom, sporadična otvaranja kompleksa ipak su se događala, isključivo zahvaljujući inicijativama nezavisne kulture. Tako je Gredelj bio privremeno dostupan javnosti tijekom manifestacije Dan D (dizajna) 2013. te kroz aktivosti u okviru projekta Gredelj - stanje između, 2015.   

Nešto kasnije, 2018. godine dio kompleksa u istočnome dijelu s ulazom iz Strojarske (ulice koja u imenu čuva sjećanje na nekadašnju proizvodnju) pretvoren je u improvizirano parkiralište, kapaciteta oko 500 mjesta. Sada je plan Grada da se parkiralište znatno proširi i na zapadni dio kompleksa. Takvo veće parkiralište ujedno ima nadomjestiti ono koje je ukinuto uz Paromlin, a koji je u procesu transformacije u Gradsku knjižnicu i kulturni centar. Prema najavama iz Grada, novo veliko, također privremeno, parkiralište je „srednjoročno rješenje“. No postavlja se pitanje je li samo parkiralište dobro rješenje i jedina (privremena) opcija za taj važni prostor, njegovo mjerilo i povijest, pa i zapravo najvažniju stratešku parcelu Zagreba? 

U vrijeme formiranja donjogradske Zelene potkove, gradski urbanist Milan Lenuci uveo je praksu privremene upotrebe terena koji su čekali izgradnju. Parcele su tako aktivirane na različite načine, ali i čuvane od urbanizacije koja ne bi bila poželjna. Na nekima su bili uređeni teniski tereni, na drugima klizališta. Slična praksa u određenoj mjeri postoji i danas, a u blizini Gredelja primjer je gradsko zemljište na uglu ulica grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice. Ta građevinska parcela svoj objekt čeka kao provizorni, bazični park (netko je taj park na Google Mapsu neslužbeno imenovao Parkom proljeća). I mnogi gradski društveni vrtovi nalaze se na lokacijama koje imaju drugu namjenu. Te privremene aktivacije mogu i ne moraju naznačavati buduće upotrebe, ali u slučaju Gredelja trebale bi zagovarati vrijednosti koje se potom upisuju u prostor, odnosno mogu biti alat u potvrdi i osnaživanju poželjnih javnih programa.

Pretvaranje najvrijednije gradske parcele u mega parkiralište je stvarnost koja na sebi inzistira, ali paralelno ima i alternative. Npr. onu koja proširenje parkirališta ograničava samo na istočni dio kompleksa gdje se s rušenjem niza hala otvorio veći prostor oko već postojećeg parkirališta, dok zapadni – umjesto u parkiralište – pretvara u jednostavni, održavani, urbani travnjak ili livadu kao naznaku budućeg javnog parka unutar parcele.

Prednost takve artikulacije javnog interesa, koje ima određenu planersku logiku, odlična je  pozicija između preostale (urušene) hale i povijesne Trnjanske ceste, odnosno uz Paromlin i neposredno uz Glavni kolodvor. Položaj unutar sklopa može i ne mora odgovarati točnoj lokaciji, obuhvatu i tipu budućeg parka, no ona ga na neki način anticipira i kao takva predstavlja [4] iskaz očekivanja, pa i svojevrsnu gradograditeljsku gestu. Takav sravnjeni i ozelenjeni teren imao bi uporabnu vrijednost i bez neke posebne krajobrazne nadogradnje. Jednostavnost je tu prednost: ponuditi otvoreni javni prostor višestrukih mogućnosti. Takav tip multifunkcionalne velike urbane praznine u centru grada Zagrebu i inače nedostaje. Livada bi kroz ludičke i druge scenarije imala naznačiti i budućnost čitavog novog kvarta, onoga koji bi na Gredelju, između ostaloga, trebao računati s obiljem javnih prostora i s (ozbiljnim) parkom.

Nažalost, o budućnosti kompleksa na Trnju više se, slojevitije, uključivije i prisutnije u javnom prostoru promišljalo dok je tvornica na toj lokaciji još uvijek djelovala. Bilo je to možda i vrijeme većeg optimizma grada koji odavno više ne budi velika očekivanja. Dio problema je i u letargiji uzrokovanoj zapuštenošću društva, pa tako i marginalizaciji strateških tema i zemljišta, odnosno određenoj institucionalnoj getoizaciji. Kako god, otkad je parcela postala gradska, čini se da javno komuniciranih planova više imaju zainteresirani kalkulanti nego vlasnik, naime Grad. Izostanak prisutnosti teme u javnom govoru i polemikama, isticanje i propitivanje alternativa, pa i općenito zatvorenost gradske uprave za sve osim stranačkih i institucionalnih ideja, rezultirala je time da se za Gredelj pristupilo privremenom rješenju bez ikakvih ambicija.

Možda treba podsjetiti, riječima Jane Jacobs, da je smisao grada u mnoštvu izbora. Gredelj, konačno, nije bilo kakva parcela. Dakako, dugotrajnost stvaranja grada nigdje nije iznimka. U tome procesu, rušenje supstandardnog fonda i oslobađanje terena je korak prema otvaranju prilika, ali samo takav korak nije dovoljan za graditi grad. Činjenica je i da su se razine formalne zaštite kulturnih dobara u okviru sklopa s vremenom mijenjale, a proklamirana baština i čitav građevinski fond paraleleno propadali. Na prostoru su sada ostala svega dva objekta pod zaštitom: jedan manji koji još ima krov i predstavlja minorni trag industrijalizacije, i drugi veći: najstarija hala koja je više manje svedena na arheologiju jer su preostali samo vanjski zidovi. S obzirom na stanje, moglo bi se postaviti pitanje ima li uopće smisla dalje štititi?

Pitanje kako je do ovog stanja došlo već je u startu izlišno. Korak dalje je zapitati se što bi u zapuštenim prostorima moglo biti već sad. Manja, južna, hala, koja je u dobrom stanju, može odmah nekako oživjeti čime se objekt i najbolje čuva. Možda bi to zdanje moglo, između ostaloga kao polivalentni prostor, poslužiti i kao privremena depadansa za javne programe o budućnosti Gredelja, pa i sjedište svojevrsnog „Odbora za Gredelj“. Uspostavu takvog Odbora predložio je sociolog Ognjen Čaldarović još 2013. godine, kao savjetodavno vijeće sastavljeno od stručnjaka_inja i organizacija različitog profila. Smisao takvog tijela ne bi bio u donošenju odluka (koje donosi Grad), već širenju perspektive. Bio bi to dobar korak prema smislenijem otvaranju teme i prostora i doprinos većim šansama da budućnost bude više, a ne manje, u javnom interesu. No, kada znamo da je čak i (nikad posebno aktivna) ustanova Zagreb Forum u zadnje četiri godine praktički umrtvljena, optimizam nije velik, ali se sve to može i lako promijeniti ukoliko postoji politička volja.

Pitanja oko Gredelja je mnogo, no na neka se može odgovoriti odmah. Ono o čemu bi Grad u ovim procesima rušenja trebao informirati javnost, a to ne čini, je stanje preostalog zaštićenog fonda, objekata i originalnih strojeva koji su ostali u urušenim halama. Moguće da je potonja građa dijelom izgubljena ili je dio pokraden, unatoč prisutnosti zaštitarske službe.

Pohvalno je što rušenje ne zahvaća vodotoranj, koji je, čini se, prepoznat kao važan i vrijedan očuvanja. Vodotoranj, izgrađen 1930-ih na mjestu starijeg, izgubio je inicijalnu ulogu, pa osim znaka u prostoru, sjećanja na proizvodnju vlakova, može dobiti novu, primjerice poligona za suvremenu umjetnost. Umjetnički scenarij naznačen je po prvi put 2013. godine s privremenom intervencijom Anje Iveković Martinis i Marka Škalića, u sklopu projekta Ars Publicae.  

Pritom, ništa ne priječi da se s obnovom vodotornja krene odmah, odnosno i bez planova za čitavu parcelu. Štoviše, njegova je obnova u mnogočemu hitna jer dugo nije održavan. Unatoč tome struktura djeluje stabilno. No, ako se prepusti daljnjem propadanju pa se jednom sruši i nestane, obnova neće nužno biti izgledna. Zato je važno djelovati sada, dok struktura još postoji, i osigurati njezin kontinuitet kao atraktivnog orijentira, ali i potencijalnog nositelja novih  sadržaja u nebopisu grada. Ako je, primjerice, za potrebe pristupa novom parkiralištu osigurana obnova starog Gredeljevog pothodnika na Trnjanskoj cesti, svakako bi trebalo misliti i na obnovu vodotornja - koji je važniji, kao jedinstvena baštinska struktura. Osobito zato kad već od prostora i rasprave o njegovoj budućnosti zasad nije ponuđeno doslovno ništa osim parkirališta. Obnova vodotornja mogla bi biti ta gesta koja u fizičkom prostoru naznačuje novo poglavlje, promjenu u odnosu i proaktivniju demonstraciju osjećaja za baštinu i grad.   

S druge strane, jednom kad se parkiralište izgradi, izgledno je da će trajati godinama. A isto toliko mogao bi trajati privremeni „park“ kao bitno važnija programska točka budućeg kvarta — ona koja nosi neposrednu mogućnost aktivacije i naznaku poželjne budućnosti. Formiranje velikog travnjaka tehnički je i financijski izrazito nezahtjevno, a to je i tek jedna od mogućih ideja.

Isto je tako park mogao - i još uvijek može - biti u prostoru Heinzelove 66, tj. bivše klaonice, no i tamo je dobrim dijelom zelenilo zamijenilo parkiralište. Takvo korištenje prostora briše druge, privremene mogućnosti koje bi mogle biti korisnije za širu zajednicu. U Heinzelovoj, u središnjemu dijelu sklopa, potreba javnog parka je možda dohvatljivija, čak i potrebnija u dijelu grada koji parkova nema. No, jednako je realna i livada na Gredelju. S obzirom na tekuće planove novoga parkirališta, možda ne više na idealnoj lokaciji, ali mjesta ima i drugdje unutar Gredelja. Takve geste u prostoru na tragu su i političkog programa aktualne gradske uprave koja, proklamirano, cilja i na privremene upotrebe na gradskim lokacijama bivših industrija.  

Atraktivnost potencijalne privremene zelene površine na Gredelju je s jedne strane u otvaranju prostora koji do sad nije bio dostupan javnosti i svim onim spontanim, svakodnevnim upotrebama i povremenim manifestacijama i sadržajima koji bi se mogli dogoditi u tome dijelu šireg gradskog središta kada bi postojala adekvatna javna livada. Jedan od argumenata u prilog zelene površine, nasuprot one velike asfaltne, su i klimatski razlozi. U nešto ambicioznijim promišljanima, upravo bi livada mogla ponuditi kontinuitet javnih prostora kao nova poveznica kolodvora s Trnjanskom cestom i  Paromlinom.  

Neovisno o tome što će se na Gredelju dogoditi u skorije vrijeme, sve bi mogla, pa i trebala, pratiti aktivnost javne uprave prema zainteresiranoj javnosti o lokaciji koju treba tretirati kao buduće suvremeno središte grada. Osobito ovdje, javnost bi trebalo uključivati i senzibilizirati za mogućnosti. Time rastu i očekivanja od mjesta. No, javna rasprava, angažman, već godinama gotovo u potpunosti izostaje, a takav pristup za posljedicu onda ima i to da se prevažno mjesto svodi samo na, za grad, sporednu utilitarnu ulogu. Parkiralište je strogo jednoznačna kategorija, korisna jer će biti ispunjeno, ali zadatak je tu trebao biti shvaćen bitno šire, a dostižno. S parkiralištem se prostor samo komodificira, a pritom ne daje ništa da bi se približio ili barem naznačio ulogu koju bi Gredelj trebao imati.  

Zamah zoni, izgledno je, dat će aktualna izgradnja knjižnice u Paromlinu, a koliku i kakvu uvelike će ovisiti i o kvaliteti javnog prostora oko knjižnice: u prvome redu o „Plavom trgu“ ispred knjižnice koji se zasad (osim neposrednog okoliša) sramežljivo najavljuje i u formi manjeg novog parka, tj. samo na dijelu mogućeg areala trga. Bila bi ogromna šteta (ponajviše zato što će se na drugu priliku vjerojatno čekati desetljećima) kad bi se javni prostor oko knjižnice rješavao parcijalno, ne uvažavajući ogromne mogućnosti reprezentativnog trga na čitavom potezu od Glavnog kolodvora do Ulice grada Vukovara. Takav trg može se, po potrebi, realizirati i etapno. Travnjak ili privremeni park istočno od Paromlina bio bi svojevrsna ekstenzija tog trga, s knjižnicom u centru kao vezom.

Povijest parcele Gredelja na lokaciji Trnje možemo grubo podijeliti u tri vremena. Vrijeme industrije, aktualno razdoblje između proizvodnje i reurbanizacije i ono koje tek treba doći uspostavom novog grada. To razdoblje između nužno je i vrijeme propitivanja, testiranja i utvrđivanja smjernica programa budućeg kvarta. To ne uključuje samo planerske vizije, studije i rad raznih gradskih ureda, već i opipavanje na terenu, otvaranje za javnost, eksperimente, anticipiranje sadržaja koji će unijeti kvalitete i nositi urbanitet. Ako se sve svede samo na planirano parkiralište kao jedinu privremenu opciju, i to onu koja će tamo biti godinama, onda budućnost i ne izgleda baš sjajno. Nije osobito bliska, ne misli dovoljno, ili uopće, šire od banalnog, a za sad nije ni participativna. Može li Zagreb bolje od toga? Ili kako je Snješka Knežević odavno zapitala: Može li se ovdje (konačno) dogoditi (barem nekakav) grad?  

_