#generala

Prihvatimo li ovu definiciju, teror onda nije individualan afektivni čin, već skupno, organizirano djelo i, čak, politička strategija! Među svim oblicima i vrstama teroizma, posebno je intrigantan pojam “državnog teorizma”. Ovim se terminom označava miješanje jedne ili više država ili vlada u unutarnje ili vanjsko-političke stvari druge (treće) vlade, uz izvođenje ili sudjelovanje u terorističkoj operaciji ili podržavanje vojne operacije usmjerene na slabljenje ili svrgavanje te druge (treće) vlade ili cjelokupnog državnog aparata. Primjere državnog terorizma možemo tražiti i u materijalnoj i moralnoj (političkoj) podršci antivladinim grupama i saučesništvu u operacijama poput podmetanja eksplozija, otmica osoba, otmica aviona i atentata na visoke državne zvaničnike.  

Koncem dvadesetog stoljeća svjedočili smo besprizornim i tragičnim primjerima državnoga terorizma tokom rata u Bosni i Hercegovini koji je rezultirao masovnim ubijanjem i velikim genocidom u ovoj zemlji. Ovaj opsežan teror u Bosni i Hercegovini nema presedana u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.  Nakon rata u Bosni i Hercegovini, pojavom nasilnog ekstremizma na Bliskom istoku, nastankom Al-Qaide i ISIL-a, javlja se novo žarište terorizma koje privlači pažnju svjetske javnosti, ali i država i vlada koje pod izgovorom borbe protiv terorizma i same posežu za aktima državnog terorizma.  

Državni teorizam je, bez ikakve sumnje, jedan od najvažnijih problema svjetske zajednice. I, nažalost, tako bi moglo biti i u godinama koje slijede. Održano je na stotine seminara i konferncija s ciljem upoznavanja i razmatranja uzroka i korijena ovog fenomena i načina njegovog preveniranja. O tome je napisano stotine knjiga u kojima su izložena različita mišljenja i stavovi. A državni terorizam je još tu i ne samo da nije iskorijenjen, već se manifestira sve više i po intenzitetu i po obimu, ali i raznovrsnosti njegovih manifestnih oblika u svijetu. Riječ je o najgorem i najsnažnijem oblikom terorizma uopće. Ovaj oblik terorizma, naime, ima podršku državnih obavještajnih aparata s ogromnim budžetima te, također, slijedi vrlo sofisticirane i složene ciljeve koji često ostaju nejasni širokom javnom mnijenju.  

Ovdje ćemo se ukratko prisjetiti nekoliko najvažnijih akata državnog terorizma u savremenoj historiji koji su ostavili značajan trag u našem svijetu. U ovom radu nećemo se posebno baviti ubistvima Džamala Kašogija ni Sergeja Skripala jer nisu obnašali nikave zvanične državne ili vojne funkcije, premda su i njihova ubistva organizirale vlade (Saudijska Arabija i Rusija). Dakle, u ovome radu se bavimo samo onim atentatima iza kojih stoje države i čije su žrtve državni zvaničnici.  

 Franc Ferdinand

Jedan od najpoznatijih primjera državnog terorizma desio se na našim prostorima. Riječ je, naravno, o atentatu na austrijskoga prijestolonasljednika Franca Ferdinanda kojega je ubio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije  Mlada Bosna. Nema sumnje da je iza ovoga atentata indirektno stajala Srbija, a atentat je, kao što znamo, bio povod za početak Prvog svjetskog rata. Kobnog 28.6.1914. godine, Princip je kod Latinske ćuprije u Sarajevu ubio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Sam atentator, kako rekosmo, pripadao je skupini Mlada Bosna koja se vezuje za srbijansku tajnu organizaciju “Crna ruka” a kojom je upravljao Dragutin Dimitrijević Apis, visoki oficir srbijanske vojske koji će za vrijeme Prvog svjetskog rata upravljati i vojnom obavještajnom službom.  Atenator Princip je osuđen na smrt, a ovaj se atentat s pravom može smatrati jednim od najvećih u povijesti, jer je sa samo dva Gavrilova hica potpaljen ratni plamen Prvoga svjetskoga rata u kojem je život izgubilo više od dvadeset miliona ljudi.

 Patris Lumumba (Patrice Lumumba)

Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, na vrhuncu Hladnoga rata, povećan je broj političkih ubojstava dirigiranih od strane Istočnog ili Zapadnog bloka. Tako je 17.1.1961. godine ubijen Patrice Lumumba, prvi premijer Konga, baš u vrijeme kada se činilo da se pomalo okreće Sovjetima. Njegovo je ubojstvo uzdrmalo svjetsku javnost. Bio je prvi premijer Demokatske Republike Kongo, izabran od građana ove zemlje, nakon stjecanja nezavisnosti od Belgije. Njegova borba protiv kolonijalizma pedesetih godina dvadesetoga stoljeća bila mu je donijela veliku popularnost u Kongu ali i diljem afričkoga kontinenta. Uspio je podariti svome narodu slobodu i nezavisnot te je, na koncu, postao “mučenikom slobode”. Ubijen je mučki, zajedno s dva svoja ministra, a njihova su tijela bačena u sulfurnu kiselinu, kako ne bi mogla biti otkrivena, Prema izvještajima objavljenim 2000. godine, CIA je dala saglasnost za fizičku likvidaciju Lumumbe, a 2002. godine se i belgijska vlada izvinila zbog sudjelovanja u ovom ubojstvu.  

Kasim Sulejmani

U zoru 3. januara 2020. godine, svjetski su mediji objavili vanrednu vijest koja je šokirala veliki broj ljudi na Bliskoom istoku i svijetu uopće, ali i izazvala duboku zabrinutost državnih i vojnih zvaničnika.  Atentat na zapovjednika u borbi protiv ISIL-a na Blsikom istoku, po izravnoj zapovjedi američkog predsjednika Trupma izazvao je brojne rasprave.

Po općem priznanju svjetskih medija i javnog mnijenja uopće, generalu Kasimu Sulejmaniju pripadaju najveće zasluge za poraz terorističke skupine ISIL. Osim toga, Sulejmani je uživao velike simpatije naorda na Blsikom istoku i nije bilo razloga za njegovo ubojstvo. Pa čak ni za Amerikance ono ne predstavlja nikakav izravan interes.

S druge strane, postoji i važna činjenica koja ovaj atentat izdvaja u odnosu na  ovdje spominjane. Naime, u ovom slučaju jedan visoki vojni zvaničnik boravi u zvaničnoj posjeti susjednoj državi, na poziv tamošnje Vlade, i biva  ubijen na izravnu zapovijed predsjednika treće države koja odmah preuzima odgovornost. Drugum riječima, ovaj se atentat razlikuje od drugih po tome što je u njemu zapovjednik i ključni kreator ubojstva najviši državni zvaničnik.

Američki analitičar i publicist Kevin Barrett o Kasimu Sulejmaniju kaže: „Sulejmani je najuspješnija vojna ličnost u svijetu u borbi protiv terorizma.“ Njegova je borba bila iskrena dok su drugi sjedili na dvije stolice istovremeno se boreći protiv ISIL-a i pružajući mu podršku iza kulisa. Sulejmani je vodio snage koje su bile sačinjene od domaćih ljudi s terena, ljudi koji su bili uvjereni u poraz ISIL-a, ljudi koji su bili predani toj borbi, a ne ljudi koji su se borili zarad nekakve materijalne naknade. Nisu to bili nikakvi plaćenici.

Ovaj se atentat razlikuje od ranije spomenutih i po tome koje su skupine polučile stanovitu korist. Dvije su skupine onih kojima je uveliko koristilo ubojstvo generala Sulejmanija: Izrael koji je brinuo zbog značajno velike moći kojom je u regiji raspolagao Sulejmani. Izraelski su zvaničnici redovito generala Kasima Sulejmanija predstavljali kao opasnost broj jedan za Izrael. Jer, pristalice Sulejmanija su na neki način okružili Izrael: Libanon - Palestina - Sirija. Strah od Sulejmanija i njegovih pristalica sprječavao je Izrael da još inentenzivnije djeluje protiv Palestinaca. Zato je tek nakon ubojstva generala Sulejmanija predstavljen tzv. Dogovor stoljeća i započela realizacija normalizacije odnosa između arapskih zemalja i Izraela. Iako udaljenost između Teherana i Tel Aviva iznosi 1500 kilometara, Sulejmani je iranske granice doveo u samo dvorište Izraela. Izraelski su zvaničnici zaista strahovali od Sulejmanija. Stoga je jasno da se Izrael možda više nego iko drugi obradovao ubojstvu Sulejmanija te to nije niti skrivao.

Druga skupina koju je obradovalo ubojstvo Sulejmanija jesu ostaci ISIL-a. Ovaj se pokret pokazao veoma žilavim. ISIL je ustvari nastao iz mnogo starije organizacije Al-Qaide u Iraku. I samo zahvaljujući velikim vojnim operacijama kojima je rukovodio general Sulejmani od 2016. do 2019. godine bilo je moguće okončati upravljanje ISIL-a na značajnim dijelovima iračkog i sirijskog teritorija. Zahvaljujući Sulejmaniju su mnogi pripadnici ISIL-a poginuli a mnogi odvedeni u zatvore. No, ISIL je imao još jedan razlog za zadovoljstvo – odluka američkog predsjednika da preuzme odgovornost za ubojstvo generala Sulejmanija za njih je značila likvidaciju njihova najvećeg i najopasnijeg neprijatelja rukom stranaca, bez ikakve odgovornosti samoga ISIL-a. Nadalje, da je na tragu ovoga atentata kojim slučajem došlo do otvorenog sukoba Irana i Amerike, u regiji bi ISIL ponovo povratio snagu. I ovako je ISIL koji je brojao posljednje dane svoga života, na krilima Sulejmanijeve smrti uspio povratiti dušu. Otuda, još jednom valja postaviti nekoliko pitanja: Odakle je nastao ISIL? Ko ga je napravio? Koje države i vlade su ga osnovale, a koje podržale? I, koje su mu pomogle da se vrati iz mrtvih?