Tako je govorila Gasmaska
Sreli smo ga u parku,sjedio je na klupi,i to na njenom naslonjaču,jer je bila još poprilično mokra od skorašnje kiše.Hranio je golubove,vadeći iz unutrašnjeg đepa mantila komadiće hljeba,te ga komadao i bacao na zemlju.Cokčući kroz zube dozivao je golubove,kojih je bilo sve više i više.Uskoro su svi golubovi iz grada bili tu.Zastali smo i posmatrali veliko jato koje je raslo jeduči hljeb iz čovjekove ruke.Čovjek se nije uopšte obazirao na nas dok nije bacio i posljednju mrvicu na tlo.A onda nas je pogledao i rekao :
-’’Um uvijek želi da nađe sigurnost u nekoj definiciji,u nekom šablonu.Ali živjeti po definiciji,po šablonu,ne znaći biti siguran,već zarobljen.Čovjek je istinski slobodan tek kada je slobodan od svih definicija,od svih ograničenja uma,a to može biti jedino ako uči o sebi kroz samoposmatranje iz trenutka u trenutak .’’
Nakon toga je odletio sa golubovima,i ja sam se okrenula nekoliko puta dok smo se udaljavali ,prelazeči pogledom od klupe preko cijelog parka,koliko mi je dopuštala da vidim izmaglica koja se spuštala na park .Nestao je sa golubovima.Kasnije te noći sam našla pun đep mrvica od hljeba,te grickajući ih razmišljala o onome što je tajanstveni čovjek u mantilu govorio!?
(1)
















