#alvir

Htio bih ti dušu grliti,

Pa da u tebi sav iscvjetam.

Pod njedrima sam sadio ljubav,

Ništa to nije draga moja.

Nije to tuga, nije to bol.

Nema suza i nema kraja.

Mi smo bili samo jedno veliko ništa.

Najljepša tišina koju ćemo ikad čuti.

Niti ćemo pamtiti, niti ćemo žaliti.

Samo ćemo podići pogled,

Gledajući u zvjezdani svod

Iznad naših nepromišljenih glava,

Pitajući ga zašto nam je sve to trebalo.

Otići ćemo tada,

Svako na svoju stranu ulice.

I ne osvrćući se, možda ćemo

zauvijek propustiti

jedan od onih života

Koje ljudi

Misliš da će doći neko bolji,

Neko ko će da ti uzdrma

Svijet i neko ko će ti pomjeriti

Tlo pod nogama.

Ali u suštini, niko nikom ne pomjera tlo.

Treba ti doći neko,

Ko će da učvrsti to tlo pod nogama,

Taj neko ko će ti taj tvoj svijet smiriti

U noćima kada ti se sve raspada

I rasipa u komade,

Kada ni sama ne znaš put,

Ni izlaz, ni odgovore na

Tvoja bezglavo teška pitanja.

Sve će ti to doći u formi

Nekog ko će samo da te zagrli

I eto tek tako,

Ko rukom odnešeno,

Sav teret svijeta što su ti

Nepravedno stavili na srce i dušu,

Obriše za tren, u jedan tili čas.

Čekaj.

Taj će neko,

Pa ako ikad dođeš, nakon godina mnogih,

Izlomljena i prevarena od života,

Umorna od nesuđenih i od nespremnih,

Možeš pokucati na moja vrata.

Isto tako, ja ću čekati tebe.

Jer znam i još slijepo vjerujem,

da ovo sveto nebo još ima ponekog

Asa u rukavu, kako da spoji nas,

Jednom za sva vremena.

Ti izgleda postojiš samo

da te moje pjesme

bezuslovno slave

I da sve sa tobom

Nekako započne i traje.

Jer ti si ona misao

Koja se rodi

Kada pokušam

K'o šanerski

Da sebi ukradem

Te od sna i da kao ništa,

Ama baš ništa,

Ne mislim o tebi.

A mislim i te kako mislim.

Ti si moja pjesma,

Ona kojoj ne znam ni uvod,

Ni zaplet, a ni kraj,

Ali ti uvijek traješ,

Za cijeli život,

Previše sam uložio u ovaj mir

što sad nosim u srcu i duši

da bi me sjebavalo sve ono što

Ustvari treba da me čini sretnim.

Još jednom iznova sam skupio ljubav,

I prekrojio srce za nekog,

Ko gazi trnje da me nađe,

Nekog ko će ovaj put biti po mjeri.

Ni manje, ni više,

Nego, baš ono,

Jedan izgubljeni, uplašeni dječak,

Silom protjeran iz djetinstva,

Izgnan iz mašte i snova,

Te prerano prisiljen na život,

koji birao nije.

Uvučen u sukob razuma i srca,

Predao se. U ratu kojeg

Ni započeo nije,