vapaj u tamu

moje cigle su ispunjene prazninom. zid mi ne brani da posmatram svijet oko sebe, ali nešto ostavlja vani. gledam vlati trave kako plešu uz muziku vjetra, ne osjetim svježinu. čujem cvrkute ptica, ne razumijem ih.

zid je zapravo bio pokrivač od hladnog svijeta; ne treba da se ruši

im begging you to come back, please come back to me. the unread books are calling you, the fields of your mind are waiting for you, the unwritten thoughts are waiting to be born and developed on paper. i miss your handwriting.

 i am just a browning leaf detached from its source of life, closed away in a chaotic place. 

i dont have an inner life anymore. i miss the old me. im having nightmares again. im alone. im empty. my left boob hurts. im listening to the smiths. i dont feel tired nor rested.

ne znam, ne osjećam, ne doživljavam. sve mi je negacija. ne završavam pisanje jer ne mogu dočarati ovo neosjećanje

desperately trying to get back to my old self, i pick up a book. the book of disquiet, the book of inner disorder, the reflection of me. the black tint on white paper sheets is just that - dead, dark, cold. words cannot keep me safe anymore. i have to find a new way to warm up, to stay alive

krenuh pisati i stadoh. šta reći? nije lako prebaciti tanke niti misli na ovaj digitalni međuprostor, dati im boju i oblik - i težinu.

slušajući Tišinu, čuh zov svoje duše

teško je pisati kada sve o čemu možeš pisati je koliko se mrziš, koliko si kriv i beznačajan. do mene je. i šta sad? koji je sljedeći korak? želim da pišem, a ne mogu. nemam ni 5 postova kako treba lol