nk

imamo tog porodičnog mačka.

kažem porodičnog, a ustvari je Relja najpre bio moj, pa onda tatin. pa tek onda naš.

kad sam ga dobila, osećala sam se verovatno najusamljenije u tom svom dotadašnjem životu. imao je svega par meseci kad mi je poveren. njegov monohromni brat blizanac, Juki, dobio je Filipa za novog ortaka.

Relja je bio čisto crn, sa belim vrhom repa. opasan jedan svitac.

imao je odlike velikog vernog psa. ovde valja izbeći kliše u koje upadaju prvi vlasnici mačaka koji se pravdaju kako je njihov mezimac zapravo baš kao pas, a ne zla mačka.

elem, Relja je bio svakako posebniji mačor, onako dosta voljivi car.

prva mu je ljubav, pored mene, bio Tobi, matori mačor sa četvrtog sprata sa kojim je šibicovao preko prozora.

preokret u njegovom životu nastaje kada je baba pred svoju smrt tražila da povedem Relju u posetu.

a zatim je tamo i ostao.

od beogradskog salonskog mačora ubrzo je metarmofirao u lokalnog, dvorišnog kibicera.

razvio se, na moje poveliko iznenađenje, i za kratko vreme postao nesumnjivo puma. slagaću ako kažem da komšiluk nije obogaćen desetinom crnih mačića vrlo brzo po Reljinom preseljenju.

postao je svoj na svome.

a u isto vreme, svima najbolji ortak.

znao da sluša, da bude topao oslonac, preo je da ga čuješ u drugoj sobi, bio drugar za gledanje ničega na teveu, pratilac u šetnji, trener jedne mlade kuštrave pulinke.

tata ga je najviše voleo i najbolje brinuo o njemu.

dedi je postao, u momentima pred odlazak u dom, jedino društvo.

patili bi ukućani kad bi zbog ženki odlazio po par dana od kuće i vraćao se bez pola dlake na glavi.

ali bi Relja herojski podnosio svoje rane, postajući time dežurna priče komšiluka.

a jutros, e jutros mi je tata nevoljno rekao da je Relja umro.

prvi put je ćutao o njemu.

rekao je ipak kako se mučio desetak dana i da ga je negovao kao čoveka zajedno sa veterinarom, ali nije mnogo pomoglo. Relja je prva životinja u našoj porodici koja je dobila svoj mali spomenik u dvorištu.

tako je to valjda sa ćelijama ove porodice.

održali smo elegiju nad njegovim mačijim životom od svega nepunih osam godina. setila sam se sebe i svih ljudi koji su Relju upoznali i kroz taj relativno kratki period. no, nikada ne potcenjuj snagu jednog duboko turbolentnog perioda.

stužih se i ja zbog svega.

javio mi se deda.

kaže, Nikola je od danas je na novoj adresi.

prvoj od kada je kao dete prešao crnogorske kilometre do novog staništa.

to je mnogo zemaljskih godina, to je mesto koje nam je svima kasnije bio Dom.

sada, javlja se mesta koje nazivaju tako.

dom.

deluje srećno.

nije usamljen.

osećam, prvi put od kada je baba otišla.

trenuci u kojima se svi skupimo su sve ređi, ali te osmehe i priče iz našeg zajedničkog vremena i rasta ću uvek želeti u hipokampusu.

kaže, do sledeće adrese.

deluje srećno.

podmukao dan.

teretan mesec.

a ovaj gore, isto mesec, vidim, postao je debeo i pun.

sjajan.

eto to znam, iako ga ne vidim.

biće sutra u prozoru.

valja biti iskren sada, pa reći i da nisam želela da vidim pun mesec.

a opet iskreno, nisam ni sebi htela da vidim bolje, iako znam da nisam nemoćna.

znam — znam da ću ujutru biti bolje.

ne promenjeno, samo bolje.

čula sam za retrogradni merkur.

čula sam i za PMS.

nisam verovala da su stvarni van pseudonaučnih haustora.

nisam, jer ih nisam videla.

a onda, desiš se sebi, tako u neprizornom stanju, koje ne vidiš u početku, ali osetiš najsnažnije.

e, onda se i vidiš tako — kada već uveliko nemaš kontrolu.

pomisliš na koncu kako sada moraš da se boriš snagom koju nemaš, a zapravo...

zapravo, prepusti se, pogledaj u sebe i forca će te sama izbaciti na videlo.

You want a physicist to speak at your funeral. You want the physicist to talk to your grieving family about the conservation of energy so they will understand that your energy has not died.

You want the physicist to remind your sobbing mother about the first law of thermodynamics; that no energy gets created in the universe, and none is destroyed.

You want your mother to know that all your energy, every vibration, every bit of heat, every wave of every particle that was her beloved child remains with her in this world. You want the physicist to tell your weeping father that amid energies of the cosmos, you gave as good as you got.

And at one point you'd hope that the physicist would step down from the pulpit and walk to your brokenhearted spouse there in the pew and tell him/her that all the photons that ever bounced off your face, all the particles whose paths were interrupted by your smile, by the touch of your hair, hundreds of trillions of particles, have raced off like children, their ways forever changed by you.

And as your widow rocks in the arms of a loving family, may the physicist let him/her know that all the photons that bounced from you were gathered in the particle detectors that are her/his eyes, that those photons created within her/him constellations of electromagnetically charged neurons whose energy will go on forever.

And the physicist will remind the congregation of how much of all our energy is given off as heat. There may be a few fanning themselves with their programs as he says it.

And he will tell them that the warmth that flowed through you in life is still here, still part of all that we are, even as we who mourn continue the heat of our own lives.

And you'll want the physicist to explain to those who loved you that they need not have faith; indeed, they should not have faith.

Let them know that they can measure, that scientists have measured precisely the conservation of energy and found it accurate, verifiable and consistent across space and time.

Ovaj svet je podeljen oštro na dva dela: Na budale i na one koji trpe.

Puno je budala ovde, a i lakovernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Ti „domaćini" misle da je njima dato da potroše kao svoje sve vreme jednog naroda, kao da iza njih više ništa ne može da se dogodi.

A ovaj prostor je škrt kada treba da iznedri čoveka sa misijom, čoveka darovitog koji može da vidi bar jedan vek unapred.

Zato se ovde stalno strada.

Živi se stihijski, primitivno, i svi neprestano stradamo...

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,

kakav uspeh,

srušiti takvu tvrđavu!

Požderati toliko mesa,

skrckati toliko kostiju

za tako kratko vreme.

Potrošiti toliku energiju,

brzo, kao kad se ispuši cigareta.

Kakav je to bio posao, Smrti,

kakva demonstracija sile.

(Kao da ti ne bismo

verovali na reč.)

Danilo Kiš

Pesma posvećena Miri Trailović

ovako se uvek završava.

— sa smrću.

ali najpre, tu je život, skriven ispod bla, bla, bla...

ušuškan u svom tom usputnom ćaskanju, buci, tišini i sentimentu, osećajima i strahu.

u izmorenim, nekonzistentnim bljeskovima lepote.

i skrhane sirotinje i ojađenog čovečanstva.

sve to, zakopano ispod silne sramote bivanja u ovom svetu.

a ispod svega toga je ono što je nedodirljivo.

a nije da me je mnogo briga za nedodirljivo.

stoga, neka ovaj roman ovako počne.

jer na kraju, sve je trik.

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih „Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik“. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje

Branko

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

Bjankinijeva 11., Zagreb

Jebi se, Nina.

Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti.

Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.

Jebo te tvoj fakultet.

Samo 30 slova, a tolike knjige.

Jebo nas oboje smisao za kombiniranje.

Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva.

Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.

Jebalo te svako slovo koje si napisala.

Bilo bi pošteno da boli.

Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.

Jebo te tvoj mazni glas.

Jebala te nova godina na vikendici.

Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova.

Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.

Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš.

Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici.

Jebo te tvoj broj telefona.

Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja.

Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima.

Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ.

Jebo želju da budemo sretni.

Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu.

Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru.

Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.

Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše.

Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan.

Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.

I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga.

Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka.

deda mi se javio jutros u osam sati ujutru na telefon, i rekao glasno helou.

- srećan rodjendan deki moj!

nasmeje se sa druge strane i dobaci mi jedno

- o, a je l’ taj dan! srećan mi rođendan onda, sutra crk’o!

- deda nije smešno. ustvari, hajde, jeste malo.

kaže zatim “naravno da jeste” i doda:

-... jer bitno je možda samo roditi se, posle koga briga. dalje se to naziva život. a može i kaljenje.

eto, kad sam se ja rodio — a to je bilo ono vreme u kom su se jedro porađale, a da nisu ni znale da su noseće — nije se to ovako pomodarski slavilo.

- a bre deda, kako tako ... “noseće”...

- lepo, nije lako nositi dva rastuća života.

- hm, da. pogotovo kad srce krene da kuca već kad smo veličine semena susama u drugoj nedelji podstanarskog života u utrobi!

- pa da li to onda znači da sam sad matoriji za devet meseci?

pita me više retorički i konstatuje kako on sad “nije uzeo 87u nego bo’me skoro 88u!”

-deda, to je neka greška u matriksu.

- ma, važno je grešiti baš na kila, podosta i što pre. za greške nikad nije rano. ali da posle ne budeš fotokopir grešaka. onda si samo glup, umesto da učestvuješ u evoluciji. ili vakcinišeš se.

- a deda, jesi li se ti vakcinisao?

- protiv malih boginja ili malih ljudi? na ove druge možda nismo imuni, džabe mi, virus izgleda mutira stalno i brzo.

- a kako onda tu mutaciju, društvenu, inteligentnu ili političku očigledno, ne primetimo odmah, nego smo kao žabice u ključaloj vodi?

- ma i šta će žaba u vreloj vodi uopšte? jer je pomodarka, misli da je to banja.

- možda je samo penzioner žaba.

- umirovljena.

the lovely thing about the unsayable is that it is unsaid.

as soon as it is said, it is sayable and loses all its mystery and ambiguity.

art exists so that the unsayable can be said without having to actually say it.

we cloud it in secrecy and obfuscation. the mind is free to roam and all things can be imagine, under the cover of darkness.

how nice that is.

the unsayable.

how tired we are of having things explained to us. having things said.

ta vrata nikad nisu htela da se zatvore do kraja. za to je bio potreban, uglavnom, veliki napor, buka i jedno o-ruk.

kažu da je to jer takva vrata, dosta često zbog vlage u kupatilu, vremenom nabace koji centimetar više, pa više ne mogu da uđu u svoju staru odeću. pa ostaju pomalo sablasno odškrinuta.

sve dok mi večeras do glave nije došlo jedno zaokruženo saznanje, konačno pomireno sa svojim postojanjem, išmirglano i pretvoreno u olakšanje.

stare ljubavi postaju lepi albumi, nove nastaju iz ubraznih otkucaja, a svi ćemo zajedno biti stelarna prašina.

malopre sam vrata konačno uspela lako da zatvorim. i ugasim svetlo.