i jos uvek ustajem.

Je li kvar u vozovima

ili se ipak,

polako,

zaboravljamo?

Ili ipak,

samo,

Da vidi onaj svoj sjaj u očima

Da vidi njegovo besprijekorno tijelo

Njegov siroki osmijeh

Da osjeti njegove grube ruke

Da čuje svoj umiljati glas

A ja njegove misli ne čujem

Samo kada bih mogla da na kratko uđem

Da sva čudovišta ubijem

Da posadim najlijepše cvijeće

Da ostane sve blistavo i čisto

Da osjeti ljubav koju nikad neće znati pružiti

Još uvijek te volim, i još dugo neću prestati

tako mi nedostajes

za sve

sto dolazi

Da vidi onaj svoj sjaj u očima

Da vidi njegovo besprijekorno tijelo

Njegov siroki osmijeh

Da osjeti njegove grube ruke

Da čuje svoj umiljati glas

A ja njegove misli ne čujem

Samo kada bih mogla da na kratko uđem

Da sva čudovišta ubijem

Da posadim najlijepše cvijeće

Da ostane sve blistavo i čisto

Da osjeti ljubav koju nikad neće znati pružiti

Još uvijek te volim, i još dugo neću prestati

tu ti je soba i

Ti nemas pojma kako izgleda

sve sto predugo drzim

u sebi

pa me precesto uhvatis

da u masi ljudi

onih poznatih i nepoznatih

pretesko disem

da nenormalno brzo trazim

nekog da se na njega naslonim

jer ostajem bez daha

i mislim da ce mi taj neko pomoci

ako tog trenutka umrem

uhvatices me previse puta da

duboko disem bas zbog tog gubljenja

ali neces prici jer ne mozes pomoci

ovo je izmedju one mene sad i one pre

tim cinom ona stara ja pokusava da

dise

dok ona nova pokusava da je ugusi

zato ne prilazi

postoje stvari koje pokusavam da ubijem u sebi