ghoustintheshell

Univerzitetske studije u oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti - tu smo, sve u svemu, suočeni sa situacijom prilično komičnom, gde sistem za jedini cilj ima svoju vlastitu reprodukciju, uz procenat otpada od preko 95%. Samim tim, studije književnosti nikom ne škode.

Tako smo pod izgovorom bezuslovnog poštovanja života (šta je politički korektnije od toga?) mogli čuti sledeće humanitarno načelo: nijedna ideja na svetu ne zaslužuje da se za nju ubija (a, bez sumnje, ni da se za nju umre). Nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da bude ubijeno za bilo šta. Ova rečenica koja bi htela da iskaže najveće poštovanje prema životu posvedočuje, međutim, prezir prema životu i prema idejama. To je još gore od želje da se život uništi: odbijanje da se on izloži opsanosti - ništa nije vredno žrtvovanja. Upravo je to najgora moguća uvreda. To je osnovna postavka nihilizma.

Svašta se čovjeku izdešava dok mirno posmatra stvarnost pritješnjen u bukagijama. Recimo, prvi put primjeti kakav ima luster, kakva je šara na tepihu i kakve su zavjese. Naprimjer, Primjeti i koliko su stepenice različite veličine i kako je put neravan. Čovjek svašta primjećuje kada se kreće jako jako sporo (note to my future self).

Kada je osuđeno na mirovanje, neizbježno je da biće primjeti i ljude koji su mu u blizini. i definitivno ima previše vremena da ih analizira, ali i da razvije neke dublje veze s njima. Kada ne možete da napustite prostoriju dok vas nerviraju ili kada ne možete da izbjegnete poniženje izazvano određenom situacijom, počnete da razmišljate o tome koliko ste vi zaista to za šta se izdajete, a koliko je toga zapravo farsa. 

Ovo su bili utješni elementi. Stvarnost je mnogo gora. Pokušajte recimo nešto dohvatiti s poda ili donijeti nešto u rukama ili učiniti bilo šta. Da ne umijem da čitam, morala bih da se ubijem. Otići nekud? Ne u ovom životu.

(via https://www.youtube.com/watch?v=CqNp-KXiAHo)

U ovih petnaestak dana koliko sam zarobljena u pet kilograma gipsa, razne misli mi padaju na um. Nije da ja inače ne mislim, ali tada uvijek imam neki izgovor što to ne sortiram u vidu nekih zapisa, jer zaboga JA RADIM. Elem kako sada ne radim, iz narečenih razloga, otkrila sam i kako ja divno umijem na mislim, ali ne i da stvarno razmišljam (to najbolje znaju oni koji mi zadaju logičke zadatke za rješavanje). Kao što rekoh, izgovor za ove zapise biće neizmjerna dosada od koje patim usljed nedostatka svega ostalog. Nećete vjerovat, sve ostalo mi je potaman. 

Kao prvo, otkrila sam zašto stari ljudi uriniraju u krevet. Vjerovatno jer su stari, umorni, nepokretni i tako je teško ustat iz kreveta. Otkrila sam i zašto se domaćice opijaju. Šta jedan da radi zatvoren na neodređeno u kuhinju, kao vječiti sluga neke tamo neželjene djece. Tad sam otkrila da neću imati svoju djecu, ili ako ih budem imala, radije ću im biti otac nego majka. Teško je ne biti slobodan. Otkrila sam i da mi se mnogi filmovi ne gledaju i mnoge knjige ne čitaju, sad kad imam sve vrijeme ovog svijeta to da radim. Znam i da je vrijeme tako relativno kad je svaki dan isti. I u prilog mojoj tezi da vrijeme nije linearno, ne mogu zaista da vam kažem šta je bilo juče, a šta prije tri dana i ako uspijem, ko može da mi garantuje da to sve nije jedan veliki dosadni dan. Moguće je i da sam zarobljena u nekom velikom snu (kao u onom filmu Waking life) i da još sam treba da otkrijem u čemu je poenta, pa da se probudim. Možda treba da otkrijem zašto sam zarobljena, da bih mogla da se oslobodim. A mogla bih jednostavno i da pazim kuda stajem. Postoji vrlo jednostavno objašnjenje za nečiji pad, ako čovjek u to ne umiješa Frojda i skrivene motive, filozofiju i književnost. Jedan je pao, jer je pod bio klizav. Ali jedan je pao i zbog toliko mnogo drugih razloga koji nemaju nikakve veze sa klizavim podom. I da jedan nije pao, nikad ne bi ni razmišljao o svim tim razlozima. Nkad ne bi razmišljao o posljednjoj rečenici i misli prije pada, nikad ne bi razmislio kuda je to pošao i šta je to radio prije toga i kakvog sve to ima smisla. Ne bi, jer ne bi pao i onda ne bi imao sve vrijeme ovog svijeta da o tome razmišlja. Pitam se dakle, ako čovjek ne razmišlja o onome što mu se desilo, da li to znači da sve što mu se dešava jeste potpuno slučajno? I ako jeste, kakva je alternativa za slučajnost?Da li bih svejedno pala u nekom drugom paralelnom univerzumu ili bih u ovom životu na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu (jer sjećate se, vrijeme nije linearno) svejedno pala i slomila nogu?

Uvijek su mi govorili da ljudi koji ne umiju jasno da misle, ne umiju jasno ni da pišu. Pitam se, dakle, na šta bi ličilo pisanje nekog ko je potpuno zbunjen. Pitam se ja, zbunjena - isto ja.

To me nagoni da razmišljam o tome zašto sam postala zbunjena “in the first place”. Jedan od onih likova iz True detective je rekao nešto u smislu da svaka osoba nakon velike tragedije dijeli život na prije i poslije. Meni se čini da bi se život dao podijeliti na periode prije nekih velikih razuvjeravanja, koja nužno ne moraju biti velike tragedije, nego koje mogu biti i, nazvaću ih, “velika razglupljivanja”.

Elem, u jednom trenutku života, život me razuvjerio. Ljudi (čitaj “ja”) misle da su vrlo pametni u nekom periodu života, ili su prosto glupi. I tada im je vrlo lako da pričaju i pišu. jer su sigurni u to što misle. Ali šta pisati kad niste sigurni u to što mislite? Kako uopšte dođete u situaciju da izgubite mišljenje?

Istina, mene su oduvijek fascinirali ljudi koji vjeruju sopstvenom mišljenju. To mi dođe ko neka posebna vrsta gluposti. To je kao priznanje samom sebi da si u pravu više od ostalih ljudi. A znano je da pametnijih ima mnogo. Ali šta biva kad zađete na potpuno suprotnu stranu?

(via https://www.youtube.com/watch?v=sEhy-RXkNo0)

(via https://www.youtube.com/watch?v=NaE5yuQ6W2w)