#zemlja

Iskreno, da nije nas ona ne bi sve ovo trpela...

Nebo, prostrani plast po kojem su posuti biseri, svake noci bi me ocaralo.

"Bog je covjeku podario uspravan polozaj kako bi mogao promatrati nebo i podizati pogled prema zvijezdama." Zamisli kako bi bilo da ne mozes pogledat u beskraj plavog neba, da ne mozes vidjeti ni jednu jedinu zvijezdu niti da pogledas mjesec i kazes da ima smijesno lice.Zivot bi bio prazan, barem meni jer je moje nebo culo sve probleme koje sam nosila u dusi, tiho ga ponijelo sebi i pretvorilo u jednu zvijezdu. Zato svake noci vidim po jednu zvijezdu vise, ko zna ko se jos moli nebu, i trazi utjehu, mir, oprostenje. "Nebo nema usta, zato nuka covjeka da govori o njemu" i ja cu govoriti o njemu, o svakom zalasku sunca, narandjastom, ljubacistom ili krvavo crvenom, svakom izlasku sunca, budjenja novog dana, svakoj pahulji koja padne s oblaka, ili kapi vode, svake tople zrake koja se ureze u moju kozu dok sjedim na plazi citajuci neku ljubavnu knjigu. Mozda me nekad i sretne zvijezda padalica dok sjedim na vrhu stare zgrade gledajuci u beskrajno prostranstvo sjaja zvijezda i njegovih ociju. Ko zna, mozda je nebo i dovoljno mocno da ispuni onu tvoju najvecu zelju, za koju se molis danima, mjesecima, godinama.

Ja vjerujem u to.