#sloboda

"Sloboda te čeka... uuuzmi je..."

Praznina i distanca, omotač nalik ružinom trnju, štit od svih sigurnih dnevnih katastrofa. Hodam po morskom dnu. U meni tišina. Posle godina vrisaka u vakuumu, napokon samo muk. Pre nego što noću utonem u san, krv mi se pretvara u korenje, a srce u krošnju drveta. Sanjam Beograd. Sanjam da sam izgubljena u njemu, kasnim negde. Ne znam gde. Ujutru plavo svetlo telefona umesto neba. Sloboda koja se ne razlikuje puno od zatočeništva. Kao kada nacrtaš liniju kredom na asfaltu, koju ubrzo izbriše pljusak. Zatvorim oči, pustim da me dodirne. Živim Mrmotov dan, Mrmotov život. Odustala sam od priče. Da, mislim da je trajno. Jurim u nepovrat. Pišem da bih svemu tome dala smisao. Pišem da bih slagala, malo u smislu neistine, malo u smislu slagalice, mozaika. Ne sklopim je, ali pomogne. To je potreba. Nije čovek stvoren da ćuti, zaista. Sve što stvarno želim je dobar sagovornik, koji neće odneti sve moje priče u koferima i pobeći. Sve što stvarno želim je da u tišini čujem tuđi glas. Ne eho. Ne ni mumlanje.. baljezganje. Jednom sam u stranom gradu pijana neznancu u baru ispričala sve tajne. I čula sve njegove. Bio je to gej dečko iz druge smene. Ekskurzija u Grčkoj, treći srednje. Nismo se družili ni pre, ni posle toga. Ali, eto on ima jedan iskreni deo mene. U jednom trenutku dok je stizala ko zna koja runda piva, pomislila sam: zašto svi razgovori ne mogu biti ovakvi? Više se ne pitam to. Bila sam usamljeno dete i postala sam usamljena žena. Ceo međuprostor ispunilo je pet faza tugovanja. Poricanje, cenkanje, bes, depresija. I konačno, prihvatanje.

Niko nije došao.

I neće.

A sada, uživaj. Uberi koji maslačak, stavi neka viri iz džepa košulje. Posegni rukama visoko, visoko.

I pusti s(v)e.

Uvijek ću biti usamljen.

Poput stijene od koje se valovi odbijaju,

Ljudi će se od mene odbijati.

Bit ću tek jedan naslonjač

Na kojem se duše odmaraju,

A onda ponovo odlaze ka svome putu.

Uvijek ću biti ostavljen i odbačen,

Neshvaćen,

Jer ono što čini mene,

Neće shvatiti dok sam živ.

Poput vjetra koji prolazi pored njih,

Oni će prolaziti pored mene.

Govorit ću im o prostranstvima

Koja se nalaze u nama,

No, oni će se okrenuti

I otići svojim putem.

Kuda jure svi ti ljudi?

Zar ne znaju da brzina odnosi život

Kao što vjetar odnosi prašinu?

Znam da riječi nisu jedine stvari

Ovog napornog života,

Ali ne mogu živjeti samo od kruha.

Znam, umrijet ću.

Moram govoriti i nešto reći

Sebi i ovome svijetu

Koji odlazi bez pozdrava.

14.11.1999.

niti sam potpuno izvan njega.

U neprekidnom toku jednog ogromnog trenutka sam,

svaki oblik kao da je usklađen sa bojom čudnog sna,

čak ni pero koje leti na vjetru nije toliko lagano kao ja.

Moja glava je beskrajni mlin koji melje tišinu.

Osjećam svijet ukorjenjen u meni,

plivam usred tame.