Daleko ja odlutah, čini mi se baš predaleko, ali šta ću kad mi je gomila različitih asocijacija okupirala um obuzet pitanjima. Da odmorim malo mozak ovdje i da vam toplo preporučim da čujete i uživate u ovoj sjajnoj pjesmi dubrovačkog benda Silente (@silente_official), čije je stihove napisao njihov basista i pjesnik, Sanin Karamehmedović (@gubitnikprveklase). Mnogo fin tip sa kojim sam negdje, na početku njihove karijere, razmijenio par riječi na Cetinju, kada su učestvovali na Royal Music Fest-u.

Ovaj post posvećujem mojim prijateljima iz Ukrajine, gdje sam proveo tri godine radeći sa divnim ljudima. Nadam se da će se mir brzo vratiti u vaše živote.

(link za pjesmu) Otišao. Nema više. Puno nam je ostavio: lijepih pjesama, lijepih priča i lijepih trenutaka. Došao je i taj dan da finalno doslika portret života svog, da posloži sve talase plave, nijanse lave i zelene vrtloge ljubavi. Gledao sam ga 1998. godine u Sava Centru. Puno ljubavi i iskrenog razumijevanja između njega i publike „njegovog naroda“. Drago mi je što sam dio tog Balaševićevog naroda. I dalje. Uvijek je bio protiv represije, uvijek za slobodu, uvijek za mostove. Šta na kraju da kažemo mi, njegovi obožavaoci, fanovi, koji ga nismo poznavali ali smo znali da je bio naš? Samo jedno veliko hvala za sve lijepe trenutke kojima si uljepšao naše živote i učinio da sami sebi izgledamo bolji nego što smo možda realno i bili.

(link za pjesmu) U decembru prošle godine @prljavo.kazaliste su izdali novi živi album '30 godina od koncerta na Trgu, Arena Zagreb', a ja se prisjećam kako je to izgledalo kad sam ih slušao u Titogradu, u Sportskom centru Morača. Sjećanje mi je nešto tanko ovih dana (a inače je nikakvo), ali mi se čini da je to bila zima 1982. (ili 1983. – ovdje bi dobro došla mala pomoć prijatelja). U dobroj staroj poptuno neakustičnoj dvorani koja može da primi par hiljada ljudi došlo je nas 300-400 zagriženih fanova. Loša promocija koncerta (malo plakata, nedovoljno TV i radijskih najava) i loša procjena organizatora da mlad bend sa samo dva izdata albuma može napuniti veliku salu bez medijske podrške. Bez obzira na to, momci su izašli na scenu i za nas malobrojne odradili odličan koncert; sa puno žara, puno energije i odličnog muziciranja, kao da je Sportski te noći bio dupke pun. Ovo što danas slušamo je naslovna pjesma (meni omiljena) sa njihovog trećeg album, odsvirana pred publikom koju bi svako poželio: puno pozitivne energije, osmjesi, horsko pjevanje, telefoni umjesto šibica – spektakl. Jasenko Houra vodi ovaj bend više od 40 godina (uf, kako smo ostarali), uvjek sa dobrom ekipom uz sebe. A ovdje zvuče baš kako treba.

(link za pjesmu) Još jedan sa 1001 liste. Prvi Elvisov album iz 1956, koji je imao nevjerovatan uticaj na rokenrol. Bijeli momak koji svira crnačku muziku i još se pri tome na sceni ponaša nedolično – skandalozno vrti kukovima. Album ima puno obrada a ovu pjesmu je uradio Jesse Stone za Drifterese koji su je snimili nekoliko godina ranije. Jedna kapitalistička (ali prilično univerzalna) pjesma u kojoj se sve vrti oko para. Svi traže, od gazde koji hoće svoju kiriju, preko momka koji bi htio da ga cura finansijski podrži, do cure koja ga ostavlja jer on nema kinte – sve u krug. Dobar ritam, gitara i bas dižu prašinu, i naravno Elvis koji je ovdje u životnoj formi. Album je pun mladalačke energije i za to doba je tretiran vrlo buntovnički - manje zbog tekstova koji su uglavnom ljubavni, a više zbog prkosnog stava i brisanja rasnih granica.