Naslonila si glavu na moje rame, a onda brzo uzmaknula znajući da ništa od ovoga ne bi smjela. Ja sam ipak uzvratio dodirom, nekim usputnim na podlaktici, koji je uspješno zadržao krinku prijateljstva.
"Ostani."
Rekla si, tražeći nekoga tko bi s tobom mogao podijeliti krivnju za neke zločine.
I poželio sam ostati, da pijani od požude, rasplesani i nasmijani pronađemo način da prevarimo život.
"Ali...", započeo sam, misleći na staze kojima već koračamo. Staze koje vode k' njemu i k' njoj, staze koje nikada nisu ni čule za nas.
Ruku sam ti postavio na struk, dajući zadnje što imam od nježnosti koja ionako ne pripada tebi.
"Znam."
Izgovorila si prije nego si sklonila pogled i rukama sakrila obraze rumene od blizine i srama.
A onda si tišinu ubila smijehom, onako radosna i oduševljena životom i ispričala mi dvije, tri priče o sebi. Ja sam uzvratio, gotovo ti prokleto sličan, pretvarajući i priče svog života u zajednički smijeh. Bilo je toliko prirodno biti ti blizu, činilo se kao da čitav svemir navija za nas.
Vidio sam kako uzmičući poričeš ove tenzije među nama i osjetio kako uzmičući poričem magnetsku privlačnost.
Poželio sam ti reći da razumijem jer je i meni ova blizina nekako topla, jer i meni ovi dodiri bude drhtaj, jer su i meni tvoji prsti u mojoj kosi nekako poznati.
A onda si me pustila da idem i ja sam otišao. Nismo mi jedno drugom pripadali i nije ta večer smjela postati izuzetak.
Znam da sam odabrao ispravno, ostati tuđe utočište i tuđa luka, tuđi smiraj. Znam da si ti odabrala ispravno, obići svijet kao tuđi nemir, kao tuđi drhtaj, kao tuđi vjetar.
I nekada pomislim da smo bili tek trenutna strast, trenutna želja, trenutna misao koja se ugasila u trenutku kad smo pustili onaj jedini zagrljaj.
A nekad...
Nekad mi ne izlaziš iz glave. I nekad mi se čini da bih se i sada mogao napiti od tvoje blizine, uzdaha i smijeha.
