Jednom kad te svijet umori, ti mu reci. "Svijete, ne želim više ovako. Namećeš mi pravila za savršenstvo, norme kojih ne bi smjelo biti. Pokušavaš me ukalupiti, izraditi po nekom svojem kriteriju ljepote. Želiš da ti, kao svi drugi, i ja budem po mjeri. Tjeraš me da brišem suze, kao da je plač znak slabosti. Očekuješ od mene da svaku nepravilnost na licu prekrijem kao da jedino s takvim maskama mogu negdje pripadati. Govoriš mi kako su moji ožiljci neprivlačni i očekuješ da ih sakrijem. Kao da ne pričaju neku priču, kao da nisu dokaz svake moje pobjede. Želiš da su mi usne punije, a ne znaš da je smijeh najljepši onda kada je srce ono koje je puno. Namećeš mi tuđe standarde za opseg mojih prsa, struka i bokova. Kakvi su to standardi koji ništa ne govore o opsegu zagrljaja? Izruguješ se strijama, tim valovima na mom tijelu. A zašto? Jer to tebi nije lijepo. Želiš da promijenim svaki dio tijela koji se ne uklapa u idealnu sliku ovog vanjštinom zaluđena čovječanstva. I da budem manje ja, jer nisam ja ovdje da budem cjelina, ja sam ovdje samo da tebe budem dio. Zar ne, svijete? E pa ne želim više ovako. Ostavi mi sve nepravilnosti na ovoj mojoj koži, ostavi sve greške na ovome mome tijelu, ostavi sve što po meni ispisuje život. Najsavršeniji su ionako oni koji uspiju ostati svoji.
