Knjigu vrijedi pročitati. Bavi se pitanjem kako bi to izgledalo da smo svi sretni, da su sve naše potrebe zadovoljene. Kompromisi između kratkoročnog, hedonističkog užitka i dugoročnog zadovoljstva. Društvo u kojem se za svaku osobu točno zna koja im je svrha života. Toliko je utopijski da je distopijski. Čak i odnosi između spolova i rasa su jasno seksistični i rasistični, ali je sve popraćeno nekim „validnim“ razlogom zašto je to tako. Ipak su svi sretni kako god da okreneš.

Volim gledati zvijezde. Daje mi neki smirujući, a istodobno neugodan osjećaj. Kada se zagledam u zvijezde me nekad obuzme osjećaj kao da sam zalijepljena za Zemlju. Osjednom osjećam gdje sam, da postojim, da sam jednostavno tu. Prečudan osjećaj.

Tako sam u zadnje vrijeme počela primjećivati sve više i više satelita. Ne sjećam se da sam prije viđala toliko satelita u noćnom nebu, pogotovo ne toliko očite. Nekad ti sateliti znaju bit svjetliji od nekih zvijezda. Stoga sam počela istraživati koliko satelita je trenutno u orbitu i koliko ih je lansirano u zadnjih 10 godina.

Pregledala sam nekoliko stranica i naišla sam na ovaj članak , kojem iskreno ne znam mogu li vjerovati, ali stranica izgleda tako simpatično.

"Samo u posljednjih pet i nešto godina (od 2020. nadalje) bilo je 11 951 lansiranja – to znači da se 56,95% objekata ikad lansiranih u svemir dogodilo u posljednjih 63 mjeseca! U prethodnih 63 godine lansirano je samo 9 034 objekata. Razmislite o tome na trenutak, svemirska industrija je u 63 mjeseca porasla više nego u prethodnih 63 godine!!"

Crazy brojke. Nije ni čudo što odnedavno vidim toliko satelita.

Prvo, preporučam ovaj newsletter

Drugo, prijateljstva stvarno jesu teška. Pogotovo kada ni sam ne znaš tko si. Djeca su toliko bolja u prijateljstvima nego odrasli, jer kao odrasli moraš imato toliko drugih prioriteta, da nešto što ti se nekad činilo tako prirodno, odjednom zahtjeva strpljenje i trud.

"Ni na trenutak ta djeca ne pomisle da je njihovo prijateljstvo projekt. Prskaju se šlaufom i miješaju blato u kanti, a ne misle na /umrežavanje/ ili nešto bezdušno poput toga."

A i kad skužiš da zahtjeva trud, počenš se pitati što uopće treba napravit. Kako postupit, što reći, kako misliti o tome. Odrastanje dolazi s mnogo lekcija koje /moraš/ savladat, skužah to u zadnje vrijeme.

Ne sviđa mi je kako jednostavno prihvaćam gubljenje vremena gledajući TikTok-ove i Reels-ove. Razumijem da je to najjednostavnije rješenje za dosadu, ali pobogu što dobivam od toga? Par puta se možda nasmijem, izdahnem malo jače kroz nos.

Ne sviđa mi se što je tako lako prepustiti jednom uređaju da troši vrijeme za mene. Uopće ne moram razmišljati o tome kako ću provesti svoje vrijeme, ono to uradi za mene. Ono mi servira točno ono što želim, točno ono što će me zadržati malo duže na njemu. Zapravo mrzim to. Mrzim što se sama uhvatim u tom ciklusu gdje ne znam šta bi od sebe pa posegnem za mobitelom. Ne razmišljam uopće dok gledam te stvari. Nakon što spustim mobitel više se niti ne sjećam što sam sve vidjela. Izgubila sam toliko vremena na tom mrtvom mobitelu.