#napustena

"Već je 7 mjeseci od kada si otišao, a ni dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Još uvijek čuvam maramu koju si zaboravio onog jutra kada si došao da se pozdraviš. Možda si je i namjerno ostavio, ne znam. Sjećaš se pjesme koju smo pjevali kada smo se upoznali ispred one zgrade? Ne usuđujem se izgovoriti njeno ime, a nisam je nijednom pjevala od kada si otišao, a i ne slušam je više, iako mi je bila omiljena. Mada, zaklela bih se da sam u jednom kafiću čula kako je neko pjeva, glas sličan tvom, ali nije te bilo tamo. Juče sam, u onoj knjizi sa Jesenjinovim pjesmama našla poruku "sjećaj me se ako se ikad rastanemo". I pitam se da li si već tada znao da ćeš otići, skoro godinu dana prije nego jesi? I da li si namjerno ostavio poruku u toj knjizi, jer čitam Jesenjina samo kad mi ti nedostaješ, znam da ti je omiljeni, a ja ga ne volim. I? Kako je u dalekom gradu? Je l' još uvijek nosiš trzalicu u zadnjem džepu onih crnih farmerica? Sviraš li i dalje rok u parkovima? I sjetiš li me se nekad? Nemoj da ti nedostajem, samo bi trošio vrijeme na razmišljanje o meni. I priznajem ti, žalim što me nisi poljubio."

Ovo je pisalo u pismu koje sam mu poslala. Očekivala sam odgovor, makar samo da kaže da je dobro, ali nije ga bilo. Prestala sam da čekam odgovor nakon nekoliko mjeseci. Ali, hladnog osamnaestog novembra pojavio se pred vratima. U desnoj ruci pismo koje sam mu napisala, a u lijevoj ploča na kojoj je bila naša pjesma. Tada me je poljubio, ostao je par dana, pa je bilo više poljubaca. Maramu mi je poklonio i obećao da će se opet vratiti, naravno, bilo je to prazno obećanje i nisam baš povjerovala. Još uvijek mi nedostaje, bili smo posebni.