and i just go on and on and on and on
Mnogo sam ja začuđena što je sve ovako kako jeste za nekoga ko nikada sebe nije smatrao sasvim normalnim. Od prve svoje svjesne misli znala sam da me ne čekaju normalne, "obične" stvari. Vjerujem da mnogima ovo zvuči nebulozno, apsolutno razumijem zašto. Možda je ovo moje životno uvjerenje rezultat neke traume ili možda nekog psihičkog poremećaja - ne znam, pustit ćemo da to moja psihoterapeutkinja identifikuje. Moj odlazak na psihoterapiju je moj najveći i najpotrebniji poklon meni, a nepravedno sam ga odgađala godinama. Bilo kako bilo, smatram da sve što se dešavalo prethodnu deceniju mog života stvarno i jeste kao iz nekog dobro zanimljivog romana, gdje ti ništa nije jasno sve do samog kraja i zadnje rečenice. Voljela bih da neko piše knjigu mog besmislenog života punog nekih vrlo zanimljivih perioda koji više nemaju apsolutno nikakvog smisla, ali ono ekstremno detaljno kao što bih i sama. Da me prati i piše dok ne izdahnem posljednji dah. To bi vjerovatno na kraju služilo kao priručnik kako ne živjeti život.
Uvijek sam sanjala o iskrenoj ljubavi, sretnom braku, porodici i djeci. Ljubav kakvu sam željela i mislila da imam, bila je samo moja užasno loša procjena nakon 11 godina prijateljstva i 1,5 godinu naoko lijepe veze. Brak s tom osobom nažalost nije bio ono što mi je trebalo i što sam mislila da će mi dati smisao životu - been there done that - sada imam samo još jednu administrativnu/pravnu obavezu za riješiti. Nije dovoljno samo spakovati sve svoje stvari u crne kese za smeće, pokupiti svoje orhideje, kaktuse, ljubičicu, sanseveriju, azaleju i tek posađenu presadicu kalanhoje u 4x veću saksiju i vratiti se kući - treba se ispisati iz svih državnih svesaka kao žena sa dva prezimena i nijednom ispravnom odlukom u životu.
Kakvo je olakšanje otvoriti praznu knjigu i vratiti sebi sebe sa 29 godina.
