Izašlo iz neurednog uma💫

Kako skrivaš pogled kad me sretneš i glavu okrećeš, a sama pomisao da se nalazimo u istom gradu pali vatru u tebi...

Kako samo bježiš od mene, a očajnički želiš da mi budeš blizu..

U moru tmurnog nemira i sivila, budi moja šarena kapljica mira..

Najružniji osjećaj je kada te jeza uhvati dok izgovaraš ono "..bit će bolje..", kako god nada ostaje...

Ti uvijek moraš biti onaj ko popravlja druge.. Tvoje vrijeme još nije došlo, vrijeme kada će neko liječiti tvoje rane.

Sad da dođeš korak ispred mene i zatražiš oprost, zagrljajem bih ti sve rekla i pokazala koliko mi samo nedostaješ...

Sa vječito hladnim rukama ugrijala je cijeli moj svijet..

Evo sad, polako, ali sigurno, oplakivam svaki onaj osmijeh koji sam doživjela pored tebe i sve te sretne dane koji ostaju iza nas...

Gledam u tvoje ruke i umirem u želji da ih uzmem, zagrlim i poljubim..

Već odavno sam zamrzila nedjelju. Svaka mi te uzimala sve više. Nisam ni slutila da će nam nedjelja biti zadnji sretan dan. Sve bih dala da se vratim u tu kišnu noć i tvoje auto makar na par minuta.. Da moja ruka ne bude prazna i hladna, da me ugrije tvoja prisutnost, omiluje tvoj osmijeh i podigne sa dna tvoja lijepa riječ, da me odmori tvoj blagi i mnogo dragi glas kojeg se uželjeh.. Umorna sam od ovog nedostajanja i fali mi sve vezano za tebe, ti, sve tvoje i sama sebi što sam bila dok si pored mene bio..

Kiša se spušta nad našim malim gradom, tamni oblaci su se nadvili nad njim i vjetar ih ne šalje dalje.. U prsima nekakva praznina, riječima neopisiva. Misli isto neka pošarana stranica lista. Teško je opisati stanje u kojem se svi mi nalazimo, mjesto na koje nas razmišljanje vodi i hladnoća koju oko srca osjećamo. Tako mladi, a već su napustili ovaj svijet... Niko od nas nije znao da će ih zadnji put sresti taj dan, a ni oni sami nisu znali da će im biti posljednji dan kojim hode ovim svijetom.. Možda da smo znali, nasmijali bi im se još jednom, zagrlili ih, rekli nešto lijepo, popravili im dan, zato što bi oni nama to, sigurno, tako uradili. Velike su ovo lekcije za nas i ogromna je ovo tuga za naša srca. Mislim da je vrijeme u kojem se nalazimo sviju nas okrenulo unazad i vratilo film u glavi za stvari koje smo rekli, uradili i postigli ovih godina, mjeseci, dana.. Svi smo se mi zapitali neka pitanja i tražili odgovore duboko u sebi. Došli smo do te stanice na kojoj se trebamo osvrnuti na naše postupke i na našu ljudskost. Trebamo svi sebi obećati da ćemo svakog novog dana biti bolja verzija sebe, da ćemo biti dobri prema drugima i popraviti im dan, razumjeti ih i biti podrška. Nikada ne znamo ko se s čim bori duboko u sebi, ne znamo šta ga čeka kada kućni prag pređe i kakve mu muke sna ne daju.. Ne dozvolimo sebi da povrijedimo nekoga, da neko zbog nas ne može da zaspi, jede i da se smije. Budimo bolji prema drugima oko sebe, budimo podrška i pružimo ljubav. Nje najmanje ima u današnjem vremenu, a najviše nam je potrebna svima. Nikada ne znamo koliko još imamo vremena da uradimo neke stvari, a za ljudskost nikad nije kasno. Ne čekaj ni dana, počni odmah, reci nekome da ga voliš, da je lijep, poseban, dokaži sebi dragim osobama da bez njih ne bi bilo isto.. Poljubi svoje roditelje, zagrli ih, reci im da ih voliš i zahvali im se na svemu. Pomiluj brata i sestru, zagrli ih čvrsto neka vide da u tebi imaju oslonac građen od čelika. Popričaj sa prijateljima, daj im savjet, pruži ruku, vrati osmijeh na njihovo lice. Pusti ljubav iz svoga srca, neka ona svojom jačinom vuče druge da rade isto, budi bolji preba drugima, prema sebi. Ne dozvoli da dođe dan kada ćeš se kajati što si nešto pogrešno uradio, rekao ili mislio. "Izvini" i "volim te" nikada ne gube svoju vrijednost. Ne čekaj ni sekunde, budi dobar i budi dobrotu u drugima.

Može tvoj potpis na njegovo srce naravno, ali preko mog koji sam potpisala herojskom koju ni korektorom prekriti ne možeš.